понедељак, 31. август 2015.

TVOJ INVALID

Zakucala bih glavu
svoju
na tvoj vrat,
usne bih ti zakucala
i ruke svoje
na ramena,
da i ja budem tvoja,
niti malo gora,
niti malo bolja
od tebe samog.

Zakucala bih sebe
za tebe,
kao ekser u najtvrđe drvo,
da nikada iz tebe
izbiti ne mogu,
zakucala bih
i ruku i nogu
da budem tvoj invalid.

Al' ti si podloga meka,
koja samo čeka
da joj se približim
pa da oblik promeni,
da se izvitoperi
i prividno nestane,
sve dok želja u meni
ne prestane...

Pa se ponovo vraća...

A moja želja svaki
put skupo plaća
svoje nadanje...
I svaki put je propadanje
u prividno...

JORGOVAN

Okićen si jorgovanom
u mojoj knjizi.
Miriše na tebe,
pokriva te,
pokriva mene,
krije slova
koja se ljube,
koja se gube
i tonu u slanoj vodi.

Okrićen si jorgovanom
jer volim svežinu,
a tvoj miris osvežava,
budi i žudi poput jorgovana
da cveta.

Cveta, cveta jorgovan,
krije dvoje dok se ljube
i briše im suze
da ne izgube
jedno drugo...

недеља, 30. август 2015.

JEDNA ŽELJA

Imam jednu želju,
jedan san, skicu mašte,
koja kao tvrdoglavo dete
kucka po glavi,
i ideje kroji
kako da spoji
nekoliko rečenica
pred tobom...

Imam jednu želju,
samo jednu
i vrlo je prosta,
od nje bežim i
u nepoznato skitam...
A želim samo da pitam,
želim da čuješ
ono što čitam...

Što čitam danima,
sama sa sobom,
zamišljajući ti lik
koji se smeši
dok me sluša...
Koji se smeši i
ne greši što
uživa u tom zadovoljstvu.

O NJOJ PESMA NE POSTOJI

Podigni čašu,
nazdravi za nečiju sreću,
onako kako se samo
jednom nazdravlja,
dok se u mislima penje,
na planinu najveću,
sa koje se vidi
nevidljivo, daleko,
sa koje se vidi neko
ko nije tu...

Zaigraj za život novi,
koji počinje pod drugačijim nebom,
u drugačijem broju,
zaigraj za onu svoju,
koja nije tu...

Ali nemoj pevati pesmu za nju,
jer takva pesma napisana nije.
O njoj pesma ne postoji...
Niti jedna u svojim rečima
i tonovima ne broji
ljubavi koje ona čuva
za tebe...

ŽELIMO SE MI

Želeo je on mene,
i svetlost i sene
koje blješte
dok se gledamo...

Želela sam ja njega
i oblikovala sene
koje su za mene
bile više od gledanja...

Želeli smo se mi,
i želimo se sve više,
sve glasnije disanjem,
a rečima sve tiše...

субота, 29. август 2015.

U SVIM ŽIVOTIMA

Blizu si,
blizu mene,
na korak,
još bliže
i nebo se spušta,
a zemlja diže,
zidovi hitaju
jedan ka drugom,
sve oko nas se sabija
i gura, nabija
tebe u mene...

A ja kraj tebe,
iza i ispred,
sa svih strana,
prošlih i budućih dana.

U svim životima...

Ja u tebi...

I u sebi
tebe nosim...

NJEGOVA

Ko može da me razume?
Ko to ume?

Ko želi da me sluša
i ko me čuje?
Čije struje
shvatanja
lupaju za mene?

Ko me vidi,
uvek vidi,
i kome vid bridi
od slike u oku?

On sve zna,
on sve ume,
vid mu bridi
i mene razume.

Ali ne može
prihvatiti da sam
njegova...

петак, 28. август 2015.

ISTA MAGIJA

Čekaj
da pogledam malo bolje
i nađem u tebi ono svoje, 
koje više nemam...

Samo da pogledam
i vidim šta se to vidi
na licu mom, 
i nemoj da se stidi 
tvoja brada, 
jer moja mlada
rupica na licu
zna da mislimo isto...

I zna da se na licima našim
ista magija vidi, 
magija koja nas šminka
srećom i setom
i da ćemo zanavek biti
osenčeni onim letom
koje smo slavili, 
a sada oplakujemo...


четвртак, 27. август 2015.

MAJKA I OTAC NAŠIH DANA

Hajde da opet budemo
drugarica i drug,
ili sestra i brat.
Hajde da budemo
majka i otac
naših dana
i da se oslobodimo sidra
koje se uhvatilo za nas
sa onih strana
naše ličnosti,
koje su u dno uronile...

Hajde da budemo
majka i otac naših dana
i da ih vaspitamo
kako nama odgovara,
da opet budu deca čista,
baš ona ista
koja su se volela igrati zajedno,
danima.
Kao deset dana u jedno
ruho obučeno
i obuveno u naše cipele.

Hajde da se obuzdavamo
i izrodimo bebe
koje će biti naši osmesi
i sve ono što nas veže,
jer bez tebe se ne može
i bez tebe je sve teže
u ovom prostom svetu...

среда, 26. август 2015.

MOJ LABUD

Ti imaš ruke
labudovih krila,
ruke u kojima se svila
sva milina ovoga svoda,
sva dubina, svih voda
ovozenaljskih...

Ko se u tvojim rukama kupa,
ko roni kroz talase mile,
čiju haljinu od svile dodiruju
i miluju
joj bogatstvo?

Ko li se tom belinom
oblači i kiti
perjem tuđim,
ko li prlja čistinu
i kruti mekoću...
Kome li noću
plovi pod mesečinom,
raširenih krila,
moj labud?

уторак, 25. август 2015.

OPROSTI

Oprosti
što sam tu pred tobom
i sedim mirno,
s' nemirom u sebi.
Opet,
tu, pred tobom,
i opet
ću se vratiti.
Kako ispratiti nekoga
ko nije gost?

Oprosti
što neću otići
i bliže prići
daljini pozdrava.
Neću,
jer veću
i zubatiju grešku
ne mogu izabrati.

Izabrala sam da kažem
i zatim za oproštaj da molim,
jer nisi morao čuti
sve što sam ti rekla.

Sve si to i sam znao...
Zato si davao i krao...
I naposletku stao
na probušen točak
koji obećava ostanak...

понедељак, 24. август 2015.

KASNO JE

Kasno je da neko dođe
kada ti već pred očima prođe
sve što si hteo i nisi hteo,
kada ti se pred očima
odigra života veći deo
i više ne želiš gledati...

Kasno je da neko dođe
kada u ranama skičiš od patnje,
a taj neko ti zavoj traži
da previje rane svoje,
skrnaveći pri tom tvoje
bolove...

Kasno je da neko dođe,
kada veliki deo života prođe,
jer je i tebe tada pola ostalo
i nije preostalo
baš mnogo da se ponudi
tom nekom...

недеља, 23. август 2015.

SVE JE MOGLA

Letela je ka krošnji
u nošnji jeseni,
koju je bojama šarala
i slike apstraktne stvarala...

Letela je preko mora
i sa njima se ulivala u okeane,
bila je deo njih,
a u njene grudi
mogla je da stane
sva voda sveta.

Kroz jesenje slike
svu vodu je vraćala
prirodi,
i tako je plaćala njene dane.

Sve je mogla
i sve je moglo
da stane u nju,
a ona je htela
samo jedan list,
samo jednu kapljicu mora...

Ali nije to dobila
i zbog toga se
pretvorila u sneg...


KAO PENA

Kao pena,
lepršava, svetlucava,
mirisna i meka...
Kao neka
neraskidiva sila balončića
koji rastu do svoga kraja
i u toj lepoti spaja
ih zajedničko nestajanje...

Kao glatkoća koja ostaje
da blista,
eto baš tako nam je ista
stvarnost do koje smo
porasli i nestali.

Ali ostala je jedna istina
da postoji i ne nestane,
istina kao pena čista...

Ta istina blista
u ovom blatu...


субота, 22. август 2015.

NEKA IDE

Neka ide...

Ako voliš,
neka ode,
ako i ne preboliš,
pokušaj da boliš
u sebi, neprimetno, tiho
i neka za to ne zna niko...
Boli sebe,
nemoj druge,
u tebi će zvono da lupa,
cenom visokom,
jer ljubav je skupa...

Ti pronađi u svakom danu,
u vazduhu,
u sobi,
vremena za vas.
Odigraj na nekoj probi
života vaš komad,
ali vodi monolog.
Ti pronađi
to što tražiš,
jer ti možeš, i ti umeš
da se razumeš u nestvarno ...

Neka ide,
a ti mahni,
i uz osmeh
udzahni,
biće ti lakše...

Pa na prstima pođi
na tankoj niti preko
onog dela,
gde nikada nije smela
poći tvoja noga...
Pa ti pođi i pređi
preko ponosa
i priznaj sebi
da niko nije otišao
jer voli...

Zato pusti,
neka ide.

Ako voliš,
a ti čekaj,
ali nikoga ne zaključavaj
i ne podučavaj o sebi,
jer ko ne ume tebe da razume,
i trebao je otići...



петак, 21. август 2015.

BESKONAČNO

Najtrajniji su dodiri prstiju,
kada požele da se šake spoje,
ali okov za ljude je strah,
i oni se sumanuto plaše
da ono što je moje i tvoje,
postane naše...

Naše ruke...

I vrhovima prstiju koji se žele,
i užareno se vesele
spajanju  kože,
oni se mame,
a tako se može
roditi beskonačnost...

Tri znaka beskonačnosti
za ljude...

Pa obeleženi budućim
vremenima
stoje na temenima
zemljine glave,
i neraskidivu vezu prave
jedni među drugima.


MAGLIŠ STAKLA

Bacaš bombe, bacaš strele,
sipaš kante vrele
vode po mojoj glavi
sa visine, neodređene...

Žuriš nekuda,
nepoznato nekuda,
da budeš brži,
i pokvareno do srži
svoje,
daješ mi do znanja
da si neuhvativ...

Pa neodređeno
i neuhvativo
me nije briga,
što magliš stakla
vida samome sebi,
a i sam daleko otišao ne bi,
da te napusti ona
što gleda kraj tebe,
i uz tebe...

Da znaš da te je napustila,
i da je učinila i izustila
nešto slično onome
što blefiraš ti,
a znaš da nisi fer,
promenio bi se smer,
i usporio ritam tvoga hoda...



ŽAO MI JE

Žao ti je...

Svega ti je žao.
I onoga što si dao,
i onoga što nisi dao,
što si hteo dati,
i što nisi hteo...

Žao ti je zbog onoga što se dogodilo,
i onoga što nije,
jer te je ipak pogodilo
kao da se dogodilo,
i onoga što je moglo biti,
i onoga što se ne može skriti
u rečima "Žao mi je"...

Žao ti je svega,
a sve je veoma širok pojam
i mislim da ti ne poznaješ sve...

I meni je žao...

Žao mi je
što ti je zbog svega žao,
jer sam mislila da si sve dao
iz istog razloga kao ja,
dok sam uzimala i davala...

Žao mi je
što ti je žao,
ali neću vratiti
sve ono što si mi dao,
i što sam krišom uzela...

Jer negde ispod zemljine kore,
oboje znamo da zamišljamo neke zore
druge...
A zore druge zamišljaju
samo misli pune tuge...

A da ti je žao,
ti ne bi bio tužan...

четвртак, 20. август 2015.

SPAVA NA PAPIRU

Ruka na obrazu,
zamišljen pogled,
ravnodušnost na licu...
Slutim nepoznatu skicu
koju crtaš na papiru...

Silueta ženske figure
u sred bure
i briše je voda...

Oko ti u punoj prostoriji luta,
u krivinama skreće s' puta,
skakauće od lika do lika,
a kada stigne do mene,
prostorija počinje da igra
i sa tobom u zanosu,
vrtim se kao čigra.

Spuštatš meni ruku na lice
i nema više nepoznate skice...

Znam ko spava na papiru...

среда, 19. август 2015.

NIKO OSIM MENE

Kada ti čujem glas
zatrube sve trube
ovoga sveta u meni,
melodije nežne i grube.
I sve u meni pleše...

Kada ti čujem glas,
zaigraju noge,
ne samo ove dve,
zaigraju sve noge
koje nisu moje,
jer u tom trenutku
svet je tvoj...

I ja sam tvoja,
jer kada ti glas čujem
u njemu otkrijem
umilnu melodiju
koja za mene svira
mekoćom krila leptira...

Melodiju koju ne čuje
niko osim mene...

STVARNA JA

Sve što se vidi na meni,
jeste upravo to,
ono što je na meni,
a stvarna ja
sam u seni
sebe...

Stvarna ja u
uglu sebe
gledam kroz svoje grudi
kako ljudi
rasuđuju o meni,
nemajući predstavu, a ni vid
dovoljno dobar,
a ipak ih nije stid
da od svoje iluzije
stvaraju parade,
i honorarno grade
svoje teorije
na višim stepenicima...

Sve što se vidi na meni,
jeste samo ono
što ne mogu skriti,
a prečesto zaplačem baš onda
kada vidim da neko nekoga grli.

Ne mogu se skriti,
i to sam stvara ja,
jer u tim momentima
ne mogu ostati i biti
sasvim mirna u svojim grudima.


DIVIM TI SE

Divim ti se kao što se divim
cvetovima u bašti,
jer i u mašti
mojoj postoje...
Oni su stvarni...

Ali ih ne berem,
jer ni mašta nije java,
pa ne može biti prava
ova ruža plava
koja je naslikana u oku...

Divim ti se,
pa te nekada pomirišem,
da utolim glad
i umanjim jave jad
što te mogu voleti
samo divljenjem.

уторак, 18. август 2015.

POLETIM NEKADA

Potrčim nekada ulicom, 
bežim od sreće ili tuge, 
nisam sasvim sigurna, 
ali znam
da želim pretrčati
kilometre duge
koji šetaju ovom
kratkom ulicom, 
koja vešto krije
korake kojih bilo nije, 
a ja ih vidim
i osetim...

Potrčim nekada ulicom
jer ne mogu više 
skitnica biti
i iza tuđeg doma se kriti, 
dok moj nestrpljivo čeka...

Čeka, 
dom veran
i strepi
da mi beton ne zalepi
korake za sebe, pre no što stignem...

A ja zaista ne mogu više lutati, 
i bežati od sreće ili tuge, 
ne znam, 
želim poleteti i uleteti
kroz prozor 
i zadivljeno plakati od sreće
jer ništa nije veće
od krila koja sam dobila.






MIRIS TVOJE KOŽE

Miris tvoje kože
na prstima ulazi kroz prozor moj,
osetim kako me posmatra
i ostavlja svoj
trag ispod nozdrva.

Šunja se ispod pokrivača,
golica mi telo
i uvlači se duboko u kožu,
sahranjujući sebe tu,
baš tu,
u meni.

Miris tvoje kože
me peče i seče
na kriške koje slasno guta
i bezbroj puta
na mene nasrće
kao na neispunjenu
želju.

понедељак, 17. август 2015.

TI SI MI NEKO

Ti si mi neko
koga imam i nemam,
koga gledam
i o njemu snevam.

Neko koga dobro poznajem,
a o njemu zapravo malo znam,
neko ko kada je samnom,
iako nije, izgleda tako sam.

Ti si mi neko sa kime
se razdragano smejem,
a poželim plakati kraj njega često,
neko ko savršeno dobro
zna svoje mesto
u mom životu...

ZBOG MENE

Zagrli me,
jednom,
da traje kratko,
priđi krišom,
ali da bude jako,
jače od svoje snage
zagrli me...

Zagrli me
da te zagrlim,
ne zato što je to tebi potrebno,
potrebno je meni.

Zbog mene me zagrli...

Zagrli da propadnemo
i padnemo negde duboko,
i u tom propadanju poljubi me,
ne zato što je to tebi potrebno,
potrebno je meni...

Ništa nemoj činiti zbog sebe,
učini to zbog mene...

REČI

Sve ono čemu su me učili
dok sam dete bila
i usmeravali kada sam
do devojčurka stasala,
sve sam to svila
u ešarpe letnje i bacila
u kontejner.

Pregazila sam reči
kao što se gazi jesenji list,
ni kiša nije mogla da spreči
da popuca taj čist
osećaj u meni.

Sada čame u nekom kontejneru,
uvijene u najlepšu ešarpu
i trunu u lepoti i mekoći,
koja im ne može pomoći
da ponovo ožive...

недеља, 16. август 2015.

TOP

Eh,
kada bi mogao ovaj top,
izluđujuće, monotone, svakodnevnice
da me ispali negde daleko,
a ne biram cilj,
samo da bude negde daleko
gde me čeka neko...

Da letim dugo i monotono,
jer u monotoniji sam najbolja,
i da me pronađe taj neko,
koji negde daleko
traži suvenire...

Pa da me stavi na policu svoju,
među dragocenosti,
koje čuva i voli
i da nikada ne dozvoli
da me ima neko
ko ne ume biti daleko
i čekati baš na mene,
svaki dan,
dok otkucavaju sati kao topovi,
brojeći dane izluđujuće svakodnevnice...

Dok otkucavaju sati,
on čeka da se vrati
baš njegov suvenir...

GORAK UKUS

Ljudi neće da razgovaraju
kada su krivi
ili kada im nije stalo
da pokupe bar malo
mrvica što je od
zajedničke kore hleba
ostalo.

Da li si kriv,
da li si kidao i smrvio
našu koru belu,
ili ti nije stalo
pa prosipaš smelu
ravnodušnost po podu?

Rekla bih,
i ne bih se opekla
o tvrdnju svoju,
da si pomešana čorba
oba začina,
koja je promenila svoju boju
i nema načina
da se ublaži
taj gorak ukus tebe.

субота, 15. август 2015.

DEVOJČICA OD PLASTELINA

Neću više da budem
tvoja devojčica od plastelina,
kojoj izgled smišljaš
i zamišljaš pri tome
da si veliki umetnik...

Devojčica kojoj veličinu menjaš
svakoga dana,
odeću krojiš
i brojiš koliko puta
si joj promenio frizuru...

Kalupima raznim, savremenim,
pridodaješ svojoj figuri
sve ono što si pročitao
u nekoj komercijalnoj literaturi...

Neću više da budem tvoja
prijateljica, niti ljubavnica
od plastelina,
koju si za sebe pravio
jer pri tome si udavio
sav onaj život koji
sam imala za tebe,
a koji si praveći nepotrebno,
jer ti ništa ne vidiš,
izgubio...

Pre no'što si svoje remek delo
poljubio...

ČEDNOST

Čupao si pupoljke mojih očekivanja
igrajući igre skrivanja
pred celokupnom istinom.

Čupao si pupoljke sa temena,
ne ostavljajući meni vremena,
niti malo, da se branim.

Sa obraza, usana i oba oka,
rukama koje imaš na pretek,
izgrebao si i unakazio
istinu, iako je bila visoka...
Mnogo iznad tebe...

Načeo si mi unutrašnjost utrobe,
a samoubilački presudio i sebi,
jer ništa više nema vrednost,
unakazio si čednost
koju smo imali...

SEĆANJE NA JUČE

Neću se prisećati sunčanih dana,
mokre kose i lica vlažnih od znoja,
uskoro se neću sećati vremena koja
su samo uspomena
i ne razaznaje im se istinska boja.
Da li su vedri ili tmurni,
u miru odigrani ili burni
kao i svi naredni dani
koji me čekaju.

Ko još živi juče,
nepovratno je to vreme
i za mene
izbrisano.
Ono je samo nekima
garancija za sutra...
Dižu kredit za sreću,
pa upadaju u neimaštinu veću
i plaćaju duplo...

Velim, nekima...

Nema za mene juče,
nema prošlih vremena,
jer čim su prošla
i došla su
s namerom da se ne
zadržavaju dugo...

среда, 12. август 2015.

STAVIO SI TAČKU

Mimoišli nam se putevi,
al kad se ugledasmo,
negde iz daljine,
od miline požurih.
No, paralela naših daljina
beše još veća,
daljina još dalja nego do tada
i među linija usana
tišina zavlada.

A bila sam spremna vratiti se
na početak puta,
dočekati tebe u tom
povratku dugom.
Mahnuh ti, dadoh znak,
da si mi mio, drag,
a ti samo produži dalje,
kuda te put vodi
ili neko šalje,
i ja ostah
zatečena, nema, slaba
i uverena da ne postoji način
da krenemo zajedno, ispočetka.

Vidi se samo tačkica u daljini,
koja predstavlja tebe,
negde daleko...

Stavio si tačku na sve.

KOVČEG STARI

Na pomen tvoga imena
otvara se u meni
onaj kovčeg,
koji nikako ne želim otvoriti.

Počinje se boriti
samnom, i sam sa sobom,
ispunjavati me tobom,
do granice zemljotresa,
kada se već telo
počinje tresti...

Na pomen tvoga imena,
ja ne razumem ništa,
ne razumem zašto i kako,
ali neizmerno mi je važno
da pobegnem iz sebe,
jer je mnogo snažno
to što osećam
i plašim se
da ćeš primetiti...

Zatvaram opet kovčeg stari,
ali on ne mari
za moja pretvaranja i glumu,
želi eksplodirati,
do visina se dići,
i on ne mari ko će prići
i počistiti nered...

Uzalud se borim
da ga zatvorim...

POSMATRAČ TVOGA ŽIVOTA

Čarobno je ne biti nečiji,
jer znaš da nećete imati
tužnu priču
na kraju,
niti neku nesreću koju delite
pa se veselite zato
što ne pripadate jedno drugom
i znate da nećete s' tugom
u očima mrzeti i voleti
i verovatno ne preboleti,
opet...

Jer naposletku je uvek neka nesreća
ona koja poslednja u redu čeka
svakog čoveka
i uzima ga k' sebi, za druga
da mu bude sluga
u pripravnosti...

E mi to nećemo postati
jedno za drugo,
jer ne možemo opstati
kao jedno čvrsto klupko.
Svesna sam toga,
već dugo,
i veselim se što nećemo
nikada biti,
ti i ja,
jedna priča, izbledela, prošla,
pa je i dobro
što u tvoj život nisam došla
kao učesnik,
već samo kao posmatrač.

TI ME NE VOLIŠ

Pa ti me ustvari ne voliš,
i slutim da se upravo moliš
nekoj višoj sili, nekom čudu
da okupa glavu ludu
i ispere je do nestajanja...

Pa ti ustvari zato ćutiš
i slutim da priželjkuješ
da mi blokira jezik
i ispadnu zubi
jer ako progovorim
sa tobom neću sporazumno
da se dogovorim
ni oko čega...

Ne mogu,
jer ja volim, a ti ne.

U mojoj tragediji se krije sve
ono za čime sam tragala...
A tvojoj tragediji
sam se nadala.

Ti me ne voliš
i drago mi je zbog tebe
jer mene svrstavaju u
grupu sa
ameboidnim srcem...

A takav neko i ne postoji.

уторак, 11. август 2015.

BOLJI TI

"Male" su moje reči za tvoj um,
pa ih kao mrave, koji šetaju niz drum
gaziš, jer su ti se našli na putu...

Šta za tvoj đon stari
predstavljaju mravi...

"Slabašne" su moje reči
za mišiće tvoje snažne
i sve one poslove važne
zbog kojih nemaš vremena
za mene...

Šta je za te snažne mišiće
da zgužvaju listiće
na kojima ti pišem ...

"Neme" su moje reči za tvoje uši
koje su rođene za razgovore bučne,
sasvim realne i svrsishodne,
i ne čuju krike mučne
koji počinju iščezavati...

Zašto beskorisno razgovarati
kada možemo iskoristiti
vreme i stvarati...
Uistinu stvarati...

Pa te male, slabašne i beskorisne reči,
nemaju vrednost za tebe,
a za mene nemaju cenu,
jer su te oživele i oblikovale
i u svakom trenu
te sada imam,
možda i boljega
no što stvarno jesi.

TVOJI ODGOVORI

Svaki novi dan
je još jedan džak
napunjen drvima čežnje,
kojima sebe grejem tobom
da ljubav ne ozebe
od tvoje hladnoće.

Ne bacaj grudve,
ne pravi bedeme snežne
jer će tvoje ruke nežne
postati kristal od leda,
i kako ću te spasiti?

Kako ću preko tog brega
od snega
stići do tebe
kada ti bude dosadila hladnoća...

Mojih džakova ima mnogo,
ali neću ih još dugo drvima puniti,
jer počeo se buniti
biljni svet
što uništavam živote,
a znam već napamet
tvoje odgovore...




MOJ ZADATAK

Plašiš se?
Predaj mi se
i neće više biti straha...

Umoran si od svega?
Moje krilo
bi bilo
oblak za tvoju glavu.

Odmori se,
spavaj i sanjaj
kako smo pobedili Sve.

Možda Sve i navija za nas.

Moraš znati
i konačno shvati
da sve što me sada prati
i dovelo me je do tebe.

I moj dolazak
imao je svoj zadatak...


понедељак, 10. август 2015.

PRED POLAZAK U SAN

Završio se dan,
i kao svake druge večeri
pred polazak u san,
ti jedva čekaš
da vidiš da li sam nešto
samo za tebe, jedino tebi,
onako indirektno, a vešto
kazala...

To je postala navika,
slatko iščekivanje i
dečačka panika
pred otkrivanje
sasvim jasne mene...

Al' tako je nevino,
lepo i bogato,
imati nekoga
ko će ti govoriti
pred polazak u san
sve ono o čemu razmišlja,
dok traje dan,
svaki dan u mesecu...

I tako je nevino,
imati nekoga,
kome sam, pred polazak u san,
poslednja misao
koja mu ispraća stari,
i dočekuje novi dan...

недеља, 9. август 2015.

VRATITI VREME

Kada bih mogla vratiti vreme,
vratila bih svoj korak,
nekoliko njih unazad,
i pogled gorak,
kojim sam te poslednji put
pogledala.

Vratila bih poslednje reči,
kao pesmu na cd-u,
to bi sigurno uspelo da spreči
onaj pozdrav ravnodušan.

Da se vreme može vratiti,
gurala bih kazaljke unazad,
konopcem bih vukla,
čupala i tukla
sve u tom satu vremena,
jer ništa nisam uradila
kako je trebalo,
kako sam želela...

Kada bih mogla vratiti vreme,
rešila bih sve dileme,
čineći sve po svojoj volji,
tada bi sat moga vremena
bio mnogo bolji
i otkucavao bi naše vreme.

субота, 8. август 2015.

MOJE ROĐENO

Kao dete svoje
što ljubim,
nežnošću paperjastom,
svilenom,
ljubila sam...

Ronila sam u tvojoj koži,
lepila prste na njenu mekoću,
slikajući svaki prevoj na tvom telu.

Kao dečiji miris,
udisala sam tvoj
i mazala se njim
kao kremom svojom...

Pažljivo sam te slušala
i pevala za tebe,
kao za svoje rođeno...

Hranila te onim što
si poželeo...

Moje rođeno,
oduvek i zauvek vođeno
negde gde nisam ja,
još je za tebe sva
nada vezana
i urezana da postoji
kao svedok moj.

SREĆAN PUT

Ja sam jedna,
već okorela krasta
na tvojoj zarasloj rani,
nastaloj odavno...

Već izbeldela oštrica boli,
koja voli
šikljanje tvoje krvi,
i u toj mrlji
postoji
da dane potrošene
na lečenje broji...

A kada krasta otpadne
i izgubi se negde u travi,
usne na ranu stavi
i poželi mi srećan put.

петак, 7. август 2015.

NEŠTO SVETO

Topao je letnji dan,
ali nije osunčan
niti jedan kutak moga sela.

I za mene leto nije leto,
ako sa neba ne peva Sunce.
To je  sasvim običan dan,
koji ne krasi ništa sveto
i dostojno uživanja...

Ono što je Sunce za leto,
to si ti za mene,
nešto sveto,
koje kada se pojavi
obasja svaki kutak mene...

Ali vremenska prognoza
ne govori kada ćeš ti doći,
i ne znam da li će proći
ovo leto, a ja te neću videti...

Hajde, dođi, da se ponovo upoznamo,
mi, jedno drugom dobro znani,
dođi, pored mene stani,
ne suviše blizu
da ne osetimo opet staru krizu,
ako ćemo već početi ispočetka...

Jer kao što je Sunce za leto,
tako si ti za mene, nešto sveto...
Pa ću igrati igru koju ti želiš,
samo da uveseliš
bar jedan mali kutak moga bića.

NAJBOLJE JE DA SPAVA

Legao si u postelju
pored mene
i probudio sve žene
koje su uspavane
čamile na robiji mojoj.

Sve žene razuzdane,
srećne, ponosne, zadovoljne,
stidljive i ljute
probudio si iz sna
i posuo
kapima svojih usana,
da više nikada ni jedna
ne može postati moja robinja.

Sve su sada isprskane tobom,
pružaju ti telo,
moleći se pred slobodom
koju im pružaš...

Al' naposletku i ona tužna
protrlja oči,
na noge skoči
i shvati da ne može trajati,
sloboda
zbog koje će se kajati
onaj koji je legao u postelju
samo da bi spavao...

Najbolje je da spava,
samo da spava,
jer tada jedino ne greši...





четвртак, 6. август 2015.

SIROMAŠNA

Nije meni trebalo
sve što si mi dao.
Par reči bi taman stalo
u torbicu koju nosim
sa sobom.

Ali mi treba sve što od mene kriješ,
a time možemo kofere puniti,
pa se nemoj buniti
što uzimam sve što nudiš,
kada ne daješ baš ono što
meni treba.

Nije mi trebalo
sve ono što si mi dao,
i ne znam zašto ti je sada žao,
kada si sam tako izabrao...

Ipak, ja sam siromašna...

уторак, 4. август 2015.

IME MOJE

Ime moje,
voljeno, ljubljeno, doživljeno,
oživljeno i izvajano od krvi i mesa,
mnogo sam ja veća od sebe,
i mnogo dublja od ove zemlje
na kojoj sam rasla.

Nema tebi prepoznatiljivog potpisa,
ni inicijala,
ti si deo neodvojiv od mene.
Jedna celina,
koja je progutala nas dvoje.

Lepo nam stoje
slova moga imena,
ali kada iskočimo iz njega,
poželimo odustati sami od sebe...

NEMA NIŠTA NOVO, DOBRO SAM

                                                                             *
Koji korov raste u odgovoru "Nema ništa novo, dobro sam", koji često dajemo na pitanje "Šta ima novo, kako si?"
Koji korov raste i guta ovu poljanu?
Usudi li se neko prići ovoj poljani, poželi li neko prići joj i pogledati je? Ne bih rekla. Eto, upravo taj korov raste u pomenutom odgovoru. Korov zvan " Pusti me, i ne pitaj više ništa".

                                                                            *
Kako može da nema ništa novo svakog novog dana? Kako nečije oči da ne vide drugačije jutro, popodne, veče? Kako da se ne kaže i ne čuje nešto drugačije nego juče, ne sretne neko drugi, neko nepoznat? Da li je moguće da ništa danas nismo naučili, u odnosu na juče?
Ili je to novo nedovoljno snažno da postane novo?
A može biti nedovoljno snažno, samo ako nije dovoljno važno za nekoga.

                                                                            *
Šta je "dobro"? Šta znači pojam "dobro"?
Da li je dobro što živiš i ovaj dan, što si sasvim podmiren najosnovnijim potrebštinama, ništa ti ne nedostaje, imaš krov nad glavom, porodicu, prijatelje, ljubav? Da li je dobro što si zaposlen i imaš redovnu platu, voliš svoj posao, a uz to imaš i dovoljno slobodnog vremena za sebe, imaš hobi i voliš da se posvetiš tome što dodatno radiš, onako za svoju dušu?

Da li je sve navedeno što imaš zaista Dobro?

                                                                           *
Oooo, ima svašta nešto novo i nisam dobro, ali zašto bih govorila o tome?
To je pitanje za početak komunikacije, neki otrcan uvod.
Ako počnemo o lošim stvarima, i razrada i zaključak će ići u tom pravcu.
Zato, bolje da promenimo uvod i razgovor će biti radosniji. Svejedno je samo razgovor potreban. Interesovanje često spava i ne mari za lica koja razgovaraju.

                                                                          *
Ooo, ima svašta nešto novo i nisam baš dobro, ali ću ćutati o tome, jer ko ne primećuje kako sam, i ne zna šta ima novo kod mene, taj moj odgovor i ne zaslužuje...



HALJINA BEZNAĐA


Sedela je i čekala, samo to je činila, ako ne računamo noć, kada je spavala, a to je najviše i volela, jer joj je vreme brže prolazilo.
Eto, sedela je i čekala, s' rukama podignutim u vis, predajući se pred životom koji je usmerio metak u nju. Bila je spremna na sve, na kraj, novi početak, užas ili spasenje, šta god, samo da se nešto dogodi, da se nešto promeni.
Ne čineći apsolutno ništa, bez pokreta, bez glasa, u najlepšoj haljini beznađa, lepotica okićena stradanjem, našminkana ushićenjem, vonjala je na stari, prastari podrum alkoholne utehe i gledala, još uvek pomalo svetlucavim očima, u daljinu. Kapci su joj usporeno radili, kao kakva zastarela mašina, a dugim trepavicama je lepršala kroz ustajali vazduh u sobi, kao da želi da ga otera. Verujem da se gušila sama u svom prisustvu.
„Otvori prozor, lepotice, svuci tu haljinu, raširi ruke, duboko udahni, daj sebi infuziju života, vrisni toliko glasno, da prozorsko staklo pukne i izdahni, budi zadovoljna slobodom. Ti nisi deponija, ti si livada“. – Izgovarala je često ove rečenice sama sebi, glumeći sreću i zadovoljstvo, izvodeći pozorišnu predstavu, za koju kao da je neko plaća. Možda je to činila njena zabluda, a ne ona. U svakom slučaju bilo je divno gledati je tako devojački raskalašenu, kada je konačno postajala da bude učesnik u svome životu, a prestajala bivati nepokretni posmatrač. No, svaka predstava ima svoj kraj, a njene su još kraće trajale. Ko ima pravo da se buni, kada ni kartu nije naplaćivala, a nije primala ni dobrovoljni prilog.
Skroman, slobodan umetnik.
Pisala je o onome što čeka, slikala je, stvarala... Ali ništa konkretno za ostvarenje svoga života nije činila. Uz osmeh, koji je ismevao nju samu, govorila bi: “Umetnička dela su trajnija od života, pa ti razmisli za šta se više vredi truditi“. – „Ali gde je tu zadovoljstvo, ispunjenje?“, upitala bih je. – „U pesmi, slici, ovom cvetu, korpici od hartije... U njima je sve, složeno, pohranjeno, sigurno“.
Uzalud, pomišljala bih... Opredelila se da bude to što jeste, loše joj je opredeljenje, ali ko tu šta može... Onaj koji je mogao nije želeo, pa sada čuči prigušen u redovima njenih pesama i davi se slovima, ili možda ruča prašinu i paukove sa njenih cvetova i korpica od papira...
I nije bila u pravu! Sve će to vreme da izbriše, i tada će se činiti kao da ništa nije ni postojalo... Nema dela, nema svedoka, a nije bilo ni života. Uzalud je sedela i čekala...
„Raspadala“ se pred rezultatima sopstvene analize...

*
Noć... Prožeta svežinom, obojena belinom, miriše na limun... Noć upakovana u paketić za poneti. Džepno izdanje sreće.
Muzika... tonovi se vijaju, melodija kao čigra huji oko nas i hvata nas za ruke, podiže, podiže visoko. Mi se vrtimo, dugo i brzo, i opet, i opet... Želimo da traje, jer ko zna kada ćemo se opet uhvatiti za ruke...
Večera...Daj mi šniclu, ogromnu, i još nekoliko ćevapa, može i slaninica, a i kupus bi mi prijao. Daj da potrpam sve to u ovu vreću bez dna, da barem malo popunim prazninu. Daj i tortu da mi nešto slatko usne osete. Da, najbolje tortu...
Daj, daj, daj, uzimam sve, a želim samo jedno.
Nemam kapacitet da se suočim sa tobom, a ti ne želiš da mi pomogneš. Nikada tvoj govor tela nije rekao „Približi se“. Zašto se ne ponašaš prema meni onako kako bi želeo?

*
Pogledi se sretoše, upozorenjem naoružani, pa nasrnuše jedan na drugoga, pesnicama se zakucavaju, sve jače i jače sve dok jedno od nas ne obori glavu da pogled pobegne bestraga, osvrćući se za sobom, saplićući se zbog bolnih udaraca, dok zbog iznemoglosti ne padne na tlo, zauvek ostajući invalid.
Glasovi nam se pomešaše u retku varijantu smeše pobrkane sa ljubavlju. Nisam udahnula dovoljno vazduha, postajem tiša i glas mi se gubi... Ti ne čekaš, govoriš nežno, a krvoločno ujedaš rečima... Boli... Ne mogu više ni da udahnem...

*
Jedina dobra stvar sa tobom je to što znam da ćeš se uvek vraćati... Zato što želiš ili zato što „moraš“...biće da nemaš kuda...A ja ti otvaram vrata i pre nego li pokucaš...
Tiho si dolazio, a još tiše odlazio... Nikada darivao, nikada dugovao. Dolazio, nikada neprekoračivši formalnu granicu koja nas deli.

*
U najlešoj haljini beznađa, okrnjena lepotica, stala je kraj prozora i svoje napuklo staklo dodirnula tankim prstima... Tada je poslednji put bila uplakana... Od tog momenta njena životna predstava traje i traje...

Kolika je cena karte tog slobodnog umetnika?

PROŽDRLJIVI BEGUNCI


***
Gledaš me kao proždrljivi vuk svoj plen, koji bi slasno progutao - u jednom dahu. Upadam u bunar, u tu dubinu tvojih očiju. Tvoje zenice se zarivaju u moje sitno telo. Nabijena na kolac neizvesnosti – čekam. Da li ćeš me suzom pomilovati ili ćeš samo gledati, proždrljivče jedan, kako ostajem bez daha?
Gledaš me i plešeš prstima po stolu, ispisujući slova jagodicama znojavim. Prašina te odaje...
Gledam te. Kradem te od tebe, a da to i ne slutiš. Udišem te dok me ne zabole nozdrve. Mirisom tvojim dušu ispunjavam, pa zadrhtim da te složim u malu fioku duše moje, da te niko ne vidi, da te sakrijem od sebe same. Tu, u meni, živiš život koji bi ti veoma prijao...

***
Dodirujemo se obrazima kao dva meka jastuka. Stapaju se jastuci u poljubac od svile izatkan. Jastuka ova dva zagrlile su osobe pune tereta straha. Straha od onoga što bi moglo biti, straha zbog onoga čega neće biti.
Plašim se vibracija koje izazivaju dodiri obrazima, slučajni dodiri ramena dok se mimoilazimo, dodiri prstiju... slučajni, s' namerom da se dogode.
Vijamo se tako, s'namerom, u strahu, i kružnicu crtamo. Tupe su nam stope što tragove prave. Otisak je bled, ali znamo da je tu... ti van kruga, ja u krugu...

***
„Razgovaraš“ li nekada samnom? Da li si čuo sve ono o čemu razmišljam? Ili je tvoj dom suviše daleko, a vetar duva u pogrešnom pravcu?
„Čuješ“ li me dok sediš na klupi sam?
Sve što ljubiš jesu tvoja dva prsta kojima prinosiš cigaretu usnama. Idi kući. Mirišeš na tugu. Vetar raznosi tvoj miris. Grad će, ovaj, plakati zbog tebe. Ne volim ovaj grad, ni vetar, koji raznoseći tvoj miris, krišom samo prelista tvoje novine, a ne kaže ništa. Idi kući, tamo mi je najlakše da te zamislim i osetim... Ne usuđujem se prići ti...

***
Pretvaramo se uspešno da smo pčele radilice kojima je cilj da proizvedu med. Znamo svoju ulogu, svoje mesto, svoj zadatak. Svaka nam čast! Proizveli smo slatko nešto. Ali to nam nije bio cilj. Slatkom igrom čežnje za blizinom ulepismo se i sada ležimo lenji, umorni i žmurimo. Žmurimo pred istinom.
Razmišljamo. Svako o sebi. Ali, ja, razmišljajući o sebi, sve više razmišljam o tebi. Ne znam više ko je ko od nas dvoje, ne umem nas razdvojiti...

***
Pa ti kažem, pa mi kažeš, pa te „počastim“ tako da se zasladiš za sva vremena. Vrlo velikodušno, natovarim na tebe kilograme visokokalorične šale. Ne goje se ljudi od toga. Tebi je potreban obilan, konkretan obrok ljubavi. Možda si zato mršav. Bez sumnje, podsećaš na rodu. Mogu samo da te „zasladim“...
Mozak je programiran da te kao metlom mrvice počisti u ugao... Mrvice na stolu svedoče o glavnom obroku.


***
            A gde je tu ljubav? Čini se da je imamo samo kada uobrazimo to imaginarno osećanje koje je i vladar i rob.
Uobrazivši da si vladar, postadoh tvoj rob.
A ti, vladaru, prečesto, baš ovom robu, povlastice daješ.
Oprezno igraj igru. Vlast pada ako vladar posustane. Pametnije je da od vladavine odustane... 

***
Gledam te kao proždrljiva vučica. Upašćeš u bunar, u dubinu mojih očiju. Suzom ću te pomilovati kada ti budem oduzela dah.
Da li ćeš poželeti tada da pobegneš?
Da li ću pobeći ja?


*
„Prija mi tvoje prisustvo,
Kao detetu majčino biće,
A sutradan bežim od tebe,
Kao dete od babaroge

Iz majčine zastrašujuće priče...“