четвртак, 30. јул 2015.

MEĐU ŽIVIMA

Probudio me je lavež pasa. Horski su urlali, takmičeći se koji će biti glasniji. Buku su podržale i kokoške, koje su iz kokošinjca divljački navijale svojim kukurikanjem.
Čula sam majku kako pokušava smiriti ovu razuzdanu graju.
Ta životinjska žurka trajala je jedno petnaest minuta i završila se usled iznemoglosti i opadanja snage i koncentracije ratnika.
Nastao je muk. Moglo se čuti zujanje pčela, koje su sletale na cveće u baštici koja se nalazila ispod prozora moje spavaće sobe. Na prozorsko staklo kucalo je sunce i nudilo svežinu novog dana, umesto jutarnje kafe.
Odlučila sam ustati iz postelje, koja više i nije bila prijatna za izležavanje, jer sam se u njoj istopila usled pretople noći koja je grejala i palila, već do pola pečeno telo. Sve oko mene i na meni bilo je mokro, znojavo, lepljivo...
Umila sam se, obukla, ipak skuvala sebi kafu i izašla na terasu da u društvu svog dvorišta uživam u prvim jutrnjim lepotama. Pila sam kafu dugo i lagano, uživajući u svakom srku i uz taj užitak razmišljala sam šta ću raditi ostatak dana...
Nije mi više prijala tišina. Poželela sam opet neki rat, da učini momente zanimljivijim i uzbudljivijim.
Tek se probudih, a već sam počela lagano tonuti u san, sopstveni san... Često ga nazivam i paranoja, jer kada mu dopustim da me zagrli, neće me pustiti narednih nekoliko dana. To već znam, poznat je osećaj. Često me posećuje. Ovaj put odlučila sam se boriti, iako mi kapci već postaju teški. Padaju sami i trudim se da oči ostanu otvorene, škiljim, a od silnog truda glava počinje da me boli.
Boli me glava već nekoliko dana, možda čak i dve nedelje. Mislila sam da je to od neispavanosti, jer noćima ne mogu zaspati na vreme, kao sav normalan svet, a umorna sam. Ne, ja dočekujem zoru i zaspivam sa izlaskom sunca, pa spavam tri ili četiri sata i sve tako.
Noćas sam se naspavala i opet me glava boli. Može biti da je to ipak od previše razmišljanja. Ne valja mnogo razmišljati. To je mentalno fizikalisanje, a svakom radniku treba odmor. Boli me glava od umora. Svaka misao ima svoju težinu.
Ne znam šta ću sa sobom. Pretpostavljam da ću obući kupaći kostim što pre i ući u bazen. Leto je. Iščekivala sam ove dane i čeznula da se potopim u vodu i čitam neku knjigu.
Ali voda je hladna, a niti jedna knjiga koju sam ponela sa sobom nije dovoljno zanimljiva.
Da li da pojedem nešto? Osećam glad... Ne znam ni šta bih pojela. I sve bih, i ne bih ništa...
Naposletku, uvek bude tako da uzmem sve... Posle prebacujem sebi i bude mi žao zbog moje halapljivosti, ali za sve je kriv karakter. Da, baš on.
Tapkam nogama oko vode kao neka beba, malo se pokvasim pa izađem iz vode, namažem se kantarionovim uljem da brže pocrnim, uzmem knjigu u ruke i čitam. Čitam bezvoljno, dekoncentrisano, kao da me neko primorava na to. I sunčam se, kao da će mi neko čestitati na boji koju moje telo ima. I onda zaključujem kako sve radim sa prekomernim osećajem dosade.
Nije to ni dosada, više je malaksalost, nevoljnost, polusmrtnost. Kriza neka poprilično duboka. Neopisivo. Kao kijavica pred grip.
Ništa mi se ne radi, nigde mi se ne ide, ne odmara mi se... Samo da mogu pobeći od sebe, iz sebe, jer nisam baš društvo za poželeti ovih dana…
            Šetam i čekam da dođe veče. Čekam veče, čekam veče… A znam da ne čekam veče. Ali nešto se mora čekati.
Čekam neke bolje dane, neko bolje vreme, koje bi moglo biti.

Čekam, čekam, čekam i čekam, malaksala u polusmrtnom stanju da me oživi i izbaci na kopno, neki talas snažan, dovoljno jak, da me opet vrati među žive.

SVETLOST SRČEM

Čamim iza rešetaka svoga tela,
sama u sebi
i tonem u živo blato svoga bića,
gubim se u sebi,
u bezizlaznosti ovog mraka
koji se ponavlja
svakoga dana kao pokvarena traka
na kaseti.

Samo kraičkom oka,
na slamčicu svetlost srčem
sa grčem
u stomaku
da neko ne primeti
i ne osudi me na nekoliko godina više
ove samoće,
sa kojom sam srasla,
sa kojom sam se srodila
i zbog previše straha
od moguće,
za mene nepoznate sreće,
nisam se oslobodila
kaveza...

Srčem
sa grčem
u stomaku
poslednje kapi
svetlosne sreće,
koje slutim
da uskoro biti neće,
jer sve na kraju presuši...

среда, 29. јул 2015.

ZNAM JA KO JE U PRAVU

Sve iz tebe mi mnogo govori
o svemu,
o čemu mi ti nisi
želeo govoriti.

Razumela sam sve ono
što nisi želeo da razumem,
sve mi je jasno
i sada je kasno
da se bilo šta
objašnjava.

Znam ja ko je u pravu,
ne brini,
znam da znaš i ti,
dok u tišini govoriš o meni
noći
i čekaš kada će poći
u moju sobu,
da te ponese na krilima svojim...

понедељак, 27. јул 2015.

VODIM LJUBAV PESMOM

Vodim sa tobom ljubav
pesmom.
Ja napišem,
ti pročitaš,
pa se pitaš
i pitaš
dok ne osvane nova pesma...
Pitaš se pitanja mnoga
i zbog toga
je ovako nevino
voditi ljubav sa tobom...

Ne dajem nam u pesmi
čarobne moći,
jer se čarobnjak
ne postaje
preko noći...

Samo,
vodim sa tobom ljubav
pesmom.
Volim kao običan smrtnik
sasvim običnog čoveka,
za mene posebnog...
Bez ukrašavanja
i ulepšavanja,
bez lažne dobrote
i bez ikakve sramote,
moje,
volim te...
Bez nepotrebnih epiteta,
jer su za te suvišni,
slatkih tepanja
i usiljenog maženja,
već viđenog
i prevaziđenog.
Volim te!
Ne čineći te drugim nekim,
realnosti dalekim,
ne menjajući tvoju kosu,
tvoje oči, nos, usne, vrat,
ne menjajući apsoluto ništa,
ne dodajući i ne oduzimajući tvoje,
volim te nenametljivo,
spontano i samouvereno,
kao nešto svoje
što mi oduvek pripada...

недеља, 26. јул 2015.

KAPIJA NEMIRA

Otvorila se kapija nemira
pred našim koracima,
dočekavši, željna nas,
da ovim putem prođemo
i zaključala je priliku za spas,
da više nikada ne izađemo
iz njene bašte
i ove mašte,
kojoj zajedno krademo trenutke.

Polomljen je ključ u bravi,
raste kapija svakoga dana
i nismo bezbedni više,
a sve jače odzvanja melodija
bašte, koja peva iz sveg glasa
"Otvorili ste kapiju nemira
i nema više nade i spasa
za svaki trenutak koji je doživljen,
jer i kada zamre u javi,
biće oživljen
u nečijim mislima..."

POSLEDNJI DAN JE BIO NAJTEŽI

Poslednji dan je bio najteži...
Najteži doživljen dan,
i jedan kompletan život proživljen
u samo nekoliko časova.

Teško je bilo,
kao da je betonska ploča
na grudi sela
jer je htela
da smrska
grudni koš,
koji krvlju prska
moje lice,
a ono se grči
od bolova.

Teško je bilo,
i poželela sam
da staklo popuca,
da nastane prasak
koji će mi omesti misli.
Da izbije zemljotres
i da skrenemo sa
ovog puta,
da zalutamo i
tako promenimo sve...
Da imamo još
malo vremena za sne
na ramenu.

Teško je bilo
i želela sam te probuditi,
a ti si sanjao i buncao
i nisam te stigla pitati
šta je sve ovo,
šta se to dešava,
i ko rešava
ove zadatke
koji su tako prosti
za one koji imaju
hrabrosti upustiti se
u razmišljanje...

Poslednji dan je bio najteži,
i dok sam želela
iskočiti kroz prozor,
i pobeći od tebe,
i grliti tvoju glavu,
kroz prozor stakla, u mraku,
sablastan osmeh se video
i nije se stideo reći
"Tek će da bude teško,
ali nemoj pobeći,
jer vredi ostati..."


четвртак, 23. јул 2015.

KAO NA ROBIJI

Sedim ovde kao na robiji,
evo baš ovde, na ovoj stolici,
za ovim stolom,
u noći koja spava mirnim snom,
i u tom
snu sneva svemogući dan.

Igram se sa senkom cveća,
senkom trave i lišća,
i igram živote bića
koja ne umeju živeti.

Oh, kako je veličanstveno biti senka,
ona sve može i sve ume,
sve postaje i ostaje
samo trenutna lepota...

A trenutne lepote se pamte,
zauvek željene da se vrate
i ožive bar još jednom...

Blago senci kad sve može,
pa daj da ti senkom ruke
bar još jednom dodirnem ruku,
i da ti senke milovanja
želju usnulu povuku
do mene...

Da ne sedim kao na robiji,
evo baš ovde,
ovako sama,
jer za ovim stolom
bih volela sa tobom
da upravo sada,
u sred noći
pokušam poći
u igru života.

PRIRODA JE HTELA

Spusti ruke sa lica,
dok iza dugih prstiju žmuriš.
Uzalud preplašeno žuriš
u neki kutak gde nema siluete moje,
jer beg u skriveno
samo otkriva tvoje boje
kojima me ukrašavaš.

Pogledaj me dok govoriš,
neskrivajući pogled svoj.
Opusti usne, što ih stežeš?
Ustezadnjem želju vežeš
kao pobesnelog psa...

Nemoj otići kada je lepo,
a ostao bi drage volje,
ne pravi se pametan,
jer ne znaš šta je bolje
za tebe i mene...

Jednostavno je, priroda je htela,
možda nije, a možda je i smela
da se poigra sa pijunima
i odluči sama koji će prvi da gine,
a koji u pobede da se vine...

A možda se priroda ne igra,
možda je to odabir pravi i
zaista čini  pravu stvar,
iako pomalo remeti mir i pravi kvar
u dušama koje stavljaju
svoje izdanke na vreli žar.

FOTOGRAFIJE

Pojedi svoje fotografije
na kojima se činiš srećno,
ali najpre ih pokaži svima,
i svaki put doživi ushićenje nad njima,
da taj osećaj u tebi traje večno.

Pohvali se stenama i morskom vodom
koja igra valcer sa tobom,
dočaraj osećaj milovanja kapi po koži,
i tu vrelu igru
dok nekome samo kiša pada,
kako nekada, tako i sada.

Ispričaj priču sa fotografije
o ulicama koje su ti patike gazile
i svim šarenilima prostim
koje su tvoje ruke i oči,
odveć umorne od traganja, mazile.

Pokaži svoje fotografije,
a najzagonetniju ostavi za kraj,
da zasladi osećaj i postavi pitanja mnoga,
da li si srećan kraj prostakluka svoga
kada glumiš sreću na fotografiji...

Pojedi je, pa da zauvek traje u tebi
svaki tren, kutak i viđen kraj.
Ja ti mašem iz jave,
gde se doživljavaju sreće prave,
jer u stvarnosti živim svoj mali raj.

уторак, 21. јул 2015.

GEOGRAFSKA KARTA PUTOVANJA

Vodila me je pruga
u neka putovanja druga,
koja se razilaze sa putevim tvojim,
koje prelaziš koracima kratkim,
bez cilja da stigneš u neka polja
koja su od svirepih domova bolja.

Ja sam prešla sve njive
i pšenična polja, žuta.
Stigla sam na kraj puta,
na mesto gde ne postoji dalje,
i ne postoji lepše od toga,
pa ti mesečev zrak šalje
pozdrav mojim pogledom u daljine.

Čekaću te tu, gde violine sviraju
i gde se ne biraju prijatelji za razgovor,
jer ih nema...

Čekam te uz prugu kojom
sam od tebe otišla i došla do kraja,
jer svaka pruga
ima svog druga
kojeg hvata za ruku
da zajedno putuju po svetu...

Pronađi druga moje pruge,
i pođi na staze duge,
vođen mesečevim zrakom
kojim te gledam.
Dođi da ti predam geografsku kartu
tvojih putovanja do mene...
Sve sam zapisala,
da oni koji pođu posle nas
ne gube vreme putujući...

STRAH OD POZNATOG

*
U gracioznosti njenog koraka vidi se učenje danonoćno i čuje se taktiranje u ritmu otkucaja sata, koji je očigledno brojao dugi niz časova i dana u samoći.
Oseti se u toj lakoći beztežinsko stanje, jedna praznina koja šeta, a savijanje kolena oblikuje njenu vitku, mišićavu, preplanulu nogu u oblik znaka „manje, više“, no očigledno je da je sve ravno nuli.
Vidim joj noge kroz ogradu i virim poput pobesnelog kučeta u to piramidalno savršenstvo koje se sporim kretanjem približava i polako otkriva svoje jedinstvene čari.
Jedno veliko svetsko otkriće.

Zarivam kandže u drvo i cvilim.

Oseti se miris lipe iz njene haljine. Ona je grad lipa koji prolazi mojom ulicom.
Kosa joj je mokra i viri ispod slamnatog šešira, kao da maše ili traži spas u begu od svoje vlasnice. A samo poneka vlas uspeva se otrgnuti toj čupavoj, gustoj, tamnoj grivi.
Uzeću je kada ode i pomirisati. Progutaću njenu vlas s’ nadom da će mi zauvek ostati u stomaku, nesvarena, mirišljava i tamna.
Ispod nestašnih, loknastih, zavesa vire dva mala prozora, jedva vidljiva, i kriju oči tako dobro zaštićene od svetlosti sunca i svega ostalog.

Koliko je dobro odrađen oklop ove hodajuće, muzejske figure.

*

Odlazi u daljinu, skreće u drugu ulicu, skida šešir, svlači haljinu i postaje dete. Sasvim obično dete.
Iz torbice koju je bacila u jarak, izvukla je parče papira, zgužvala ga i spustila u baru.
Lopta u bari.
Cvilim zaglavljene glave u ogradi...

Strah od poznatog...

понедељак, 20. јул 2015.

NEMA TU VIŠE ŠTA DA SE PRIČA

*
Ostaje misterija koja kopka i buši rupu sve do unutrašnjosti organizma i širi se venama kao neka zaraza neizlečiva, čini mi se... Umanji vreme nekako tu bol, ali delimično... Tinja pitanje, pokvarenjak večni, i svojim blagim žarom pecka, pa odskačemo u budućnost sa vrelinom u petama.
Zapušimo usta hladnom krpom, dok nas siluje neizvesnost da ne jaučemo ako zaboli, i to je to.
Stojimo na grani kao ptice i blentavo ćutimo, dok se bez reči potpuno i bezgrešno razumemo. To je ono što ostaje nakon rečenice "Nema tu šta da se priča i o čemu više da se razgovara"...
Ima, ima... svakako da ima, samo se ne žele otkrivati reči, jer kada smo razotkriveni tada postajemo slabiji, a danas više niko ne želi biti slab. Globalno pogrešno razmišljanje.
Ostao je tu još prepunjen šleper ljubavi neistovarene i nedoživljene koja trune neupotrebljena.
Ostalo je i sve ono čega se stidimo jer smo neuki i nejaki da to kažemo i pokažemo, pa sada ispaštamo zbog svog siromaštva koje činimo sve većim i jačim.
Preobrazićemo se u siromahe.
I negde u dolini naših napuštenih stanica niče još uvek želja koju navodnjava svaka naša misao i hrani naša pobuda.
Niču želje kao korov neželjeni i omrženi koji guši sve drugo oko nas.

*
Reči su često gasovi koje ne možemo izbaciti iz sebe, pa se nadimamo do granice pucanja kada se čini da će nam utroba pući... Bitno je u tom momentu imati sreću i naći se na zgodnom mestu gde se možemo "olakšati" i tako pomoći sami sebi. Ali prečesto smo tada van kuće, u društvu sasvim pogrešnog slušaoca, pa sve padne u vodu.

Povučeš vodu i odeš... A odu i reči... I ona prava osoba, jer nije čula...

PESNIK

Pesniku je ustvari
svakodnevnica često dosadna,
jer on šije i stvara
lepše dane u sebi
i nervira ga sve što para
savršen kroj
njegovog imaginarnog dana.

Ne zamerite, zato, pesniku
što je on stvaralac svoje jave
i što njegove misli dave
svu ružnoću koja je oko njega.

Tako je on slobodan
u svojoj lepoti,
stranoj ljudima
i njihovim ćudima
koji bi ga vrlo
rado osakatili.

Ali sreća je njegova
što je nedostižan
i ne može nikada postati ružan,
od zlobe i tuge,
jer pesnik roni duboko u sebe,
a ne u živote druge,
i u sebi je zadovoljan,
ne može postati ružan
i umreti od tuge
zbog nekoga drugoga.

недеља, 19. јул 2015.

ČIŠĆENJE MENTALNIH PROSTORIJA

*
„Zamahni svojom drvenom metlom, prvo lagano, a zatim jače... Moraćeš nekoliko puta ponoviti tu prljavu radnju. Ali polako. To je samo površno čišćenje, uslediće i dubinsko. Mora, ako želiš totalnu čistku. I na kraju dezinfekcija. Čisti, čisti, pa uzmi usisivač, detaljno očisti svaki ugao, jer bez njega posao nije posao, prašina se za tren razleće i opet isto. Prebriši sve vlažnom krpom pa za kraj uzmi neku „tešku“ hemiju... Stavi rukavice, ali i ako nagrize ruke, teši se time da je ovo poslednji put. I ne zaboravi pobacati sve one sitnice koje si sakupljala, i samo za to su služile, da ih imaš, eto reda radi... da zauzmu prazan prostor. Baci sve nepotrebno. Dezinfekcija!!! Hajde, danas jednu prostoriju, pa kada osetiš zadovoljstvo čistoće, sama ćeš se latiti ostalih prostorija“ – vapio je moj mentalni dom.
Prljava sam, smrdljiva i puna prašine, grinja i ostalih štetnih malih stvorenja, meni nevidljivih, koji me počinju činiti nevidljivom.
Zaista je vreme za akciju! Alarm se oglasio u pravi čas.
Pevam dok ribam zagorele ostatke masnoće svih već prepečenih reči, i davno, davno iskorištenih za đubrenje neke plodne njive.
Pevam dok okrećem leđa najjednostavnijem, a opet najprefinjenijem cvetu suncokreta koji je nikao na toj istoj njivi, noseći u sebi vazduh vaših reči. Stidite se!
Pevam dok napuštam sve vaše i vas, paraziti, uništitelji moga doma.

Oslobađajuće je osloboditi se, i tako je jednostavno, ispravno...
Skačem u vodu... Hladnu i nežnu...
*

Neću više da ronim u bazenu samilosti. Gubim brzo vazduh, panika me vuče za noge i davim se u toj vodi milosrđa. A vi mirno plivate ne obraćajući pažnju na nevinog davljenika. Mehurići poslednje zalihe vazduha u mojim plućima, masiraju vam noge. To vam mnogo prija, zar ne? Ali nema više masaže. Praznim bazen a nova, čista voda neće vam više prijati. Vi ste barski stanovnici. Mulj je lek za vaša tela i savršeno pristaje vašem odveć zaprljanom biću.

*
Sunce mi gricka telo svojim sitnim zubićima, koji čine bol prijatnim i ne ostavlja drugi trag do tamne, preplanule kože moga tela. Presvukla sam se i obukla novo odelo.
Ležim sama na mokrom peškiru i posmtram travke koje se kreću pri umilnoj muzici povetarca koji osvežava ovaj vreo dan. Travke trčkaraju, a kroz njih se probijaju mravi, mali i veliki, i u svojoj žurbi ne znaju kuda će. Vrte se u krug kao da prolaze kroz lavirint sasvim obične prirode. Izgubljeni su u savršenoj harmoniji.
Razmišljam da li da uberem nekoliko travki i učinim njihov put jednostavnijim.
Ali ne činim to. Ako se ne izbore sami, nikada neće znati da je sasvim jednostavno živeti u svetu koji je jednostavan, ako pri tom sklonimo sa puta „prepreke“, ili ih jednostavno zaobiđemo.
Neki čiste, ribaju, menjaju...
A neki čupaju iz korena...
Zaobilaze...
Zavisi ko je ko, i ko je koliko snažan...

петак, 17. јул 2015.

USNA DUPLJA STVARNOSTI

                                                                                *
U usnoj duplji ustajale stvarnosti tinja, u dubini jednog belog kamenčića, crvljiva mrlja, potamnela, šuplja i bolna, veoma bolna, pulsirajući svakoga dana, kao opominjajući alarm, podsećajući na svoje bitisanje.

                                                                                *
Osmeh, koji svojom veličinom guta sve oko sebe, a svojom lepotom zaslepljuje jače od praska eksplozije... Osmeh koji pleni, motiviše život da postoji, rađa iz sebe leptiriće koji plešu po svojoj vazdušnoj pozornici, pa tek uveče izmoreni, mokrih krila sa izmrljanim, ukrasnim šarama, koje su se pretvorile u blato, padaju mrtvi...
Osmeh prevarant, izdajnik, lopov pod maskom ručno izrađenom, ali loše ušivenom.
Loš kroj jednog sasvim običnog osmeha.
A ispod njega, život kao pokvaren zub. Jedinica. Ali manje boli kada se ne vidi, pa se prosto počastim tabletama, kojih imam u izobilju, i smejem se spojenim usnama, zagrljenim, prijenim jedna uz drugu. Vole se moje usne. Napišem njima jednu ravnu liniju, i tako objasnim sve o sebi. Ili stavim ruku preko usana, To je sasvim uredu, mogu i da se kreveljim svojoj stvarnosti.

                                                                              *
Ulazim u toalet. Ljudi posećuju to mesto olakšanja da bi vršili nuždu, malu ili veliku, da bi oprali ruke, kupali se, žene se šminkaju, popunjavaju rupice puderom, maskraju svoje godine,postaju mlađe i starije, sve što požele... Zaista jedno olakšanje i ulepšavanje... Obavim i ja sav taj posao, ali ta prostorija je za mene nešto poput porođajne sale, gde svakoga dana mogu da rodim samu sebe s' novim crtama lica i genima koje smućkam u posudici za sapun. Takoreći sperem sve sa sebe, operem se i tako meka, ponovo postanem tvrda, jaka i mirišljava.
Posmatram svoj odraz u ogledalu. Još jedna ja. Zadovoljna sam, i više od toga. I uvek lepša kada sam ozbiljna, tužna, zamišljena... kada sam negde gde nisam. Okom svojim, s' jedne strane, na drugoj milujem, nežno prelazim pogledom svaku crtu, ravnu i oblu, sve elemente svog lica. Ojačavam svoje postojanje. Stvaram se duplo, troduplo, da me ima više, u slučaju da jedna premine. To je lepota toaleta.

                                                                            *
Sklupčala sam se na krevetu poput ježa koji je u opasnosti, samo što nemam svoje oružje. Jež bez bodlji... bespomoćan. Zna mu se sudbina. Poješće ga na kraju crvi. Oni mali sitni, elastični, poput gumenih bombona. Jedan mali život. Niko ih ne voli, tako gmizave i dosadne... niko osim pecaroša i naivnih riba kojima je zapisano da budu nečiji ručak. Eto, sve se na kraju pojede. I opet je sve u prirodi. Veliko, nepresušno kruženje.
Služi nekome i neko će tebi. Uglavnom uvek neko drugi.

                                                                           *
Gledam u plafon. Čini mi se da je od pogleda skrojen. Oči, oči, oči... Previše ih je, nemaju više gde stati, pa vise poput paukova sa plafona. Razgrogačene, uspavane, srećne, ljute, nežne oči... Hiljade tvojih očiju gledaju u lopticu bolova. Počinje kiša da lije i zasipa me svojom slanoćom. Peče me koža. Pokriva me poplava, osetim hladnoću koja navire u talasima. Zaspiva soba pogleda i suza.

                                                                          *
Ujutru opet isto... Jedan novi dan odigrava se po starom tekstu. Istim glumcima postaje dosadno.
Poseta toaletu otkrila je nešto novo. Otok... počinjem da otičem, što bi značilo da će bol biti manja, sve dok sasvim ne presuši. Ali sve je to relativno, pa neću preprano da se radujem. A i nije lepo da se smejem. Zadah mi se oseti na to jedno mrtvilo, tako maleno a opet upečatljivo.
Pa zašto nisam otišla kod zubara... to je tako prosto i logično? Zubar, čovek koji sređuje stvarnost u usnoj duplji života...
Gde li je taj moj zubar?


уторак, 14. јул 2015.

MOJ ULOG ZA TEBE

Moj ulog za tebe je
ceo život.
Malo li je za tebe
život dati?
Može li stati
u naručje tvoje,
u ruku tvoju,
možeš li me doživeti
kao svoju
ako uložim sve?

Dajem onaj tren
kada sam prvi put
otvorila oči
i udahnula vazduh,
kada sam prvi put
uzela igračku rukom,
s' tolikom mukom,
kao da držim svet.

Dajem i korak prvi,
onaj obožavani,
i bebeće priče,
nerazgovetne i smešne pomalo,
i sve što je u priču
o meni stalo
sve ove godine.
...
Školske dane,
noći zbog briga nepsospavane,
sve žurke, pijanstva i svađe,
sve što se nađe
na listi moga života.

Dajem i moj nasretniji dan,
na kalendaru praznika zapisan
i zaokružen za sva vremena.
I onaj dan kada sam postala žena.

Sve što imam
ulažem u tebe.
Sve!
Život ceo!

I pitam se,
da li bi sebi dopustiti smeo
da se kockaš sa životom...

OPIJENOST

Zažmureću uz melodiju
koja ima tvoj osmeh
i stisak ruku, 
miriše na tebe
i sve oko sebe
čini stvarnim.

A kada otvorim oči, 
dok melodija postaje nema, 
sačekaće me prepuna pepeljara
koju smo punili i praznili danima, 
i čaše dve, 
ispijene, 
kao znak i sećanje čisto
da melodija ne može nositi isto
moje iskušenje, 
kao što si ga ti nosio u sebi, 
a priznao to ne bi, 
nego bežiš na nekom drugom mestu
u opijenost čestu
i uz melodiju neku drugu, 
dižeš visoko ruke
pa miluješ zvuke, 
onako kako si želeo
da miluješ mene...

понедељак, 13. јул 2015.

LUTKE

Osećam kao da propadam
i hvatam se za tebe
kao za granu spasa,
a ti nemoj ruku da mi pustiš
dok ne izustiš
poneku rečenicu
o tome zašto si dopustio
da se sve grane slome...

Zašto neko drugi
drži konce
naših lutaka
koje se po pozornici vijaju,
pa pogrešno vođene
publici pred noge padaju
i propadaju
uz grohotni smeh i suze,
zašto nam neko drugi
konce života preseče
i uze...

Zašto su makazama presekli
našu nit
pre no što smo je rodili?

Kako se nismo oslobodili?

Zašto mi nisi pomogao?

VIŠE NIKADA

Prečesto si me ostavljao samu
da posmatram tamu
u dvorištu
i šetam se levo desno kao luda,
jer je suviše tesno
i nemam kuda...

Nisi mogao da slutiš
da su oblaci, zvezde i mesec
prijatelji moji,
od bilo kojih prijatelja bolji...
A najsvetliji oblak
se nadvio nad mene,
prosuo svoje sene
u moje krilo
i seo da se odmori...

Nisi mogao da slutiš,
ali nemoj da se ljutiš
što me jedan običan oblak uze,
obećao je da će me čuvati
i da više  neću
šetati po dvorištu sama
dok je napolju tama.

Više nikada neću prolivati suze
po zemlji koja nije žedna.

JAVI SE I KAŽI MI

Javi se kada misao proleti
i ne dozvoli da odleti,
uhvati je u ruku
pa se seti
da mi kažeš
da su prsti tvoji
još puni otisaka mojih pora,
a jastuci kose od raspevanih zora,
koje smo opevali zajedno.

Kaži mi i da tvoja majica
moj miris nosi
i da te još boli
rana na nozi,
od onoga dana
kada smo bosi gazili
po kamenju,
pa me se setiš
po ožiljku tom,
koji nosiš...

Kaži da si čuo
sve što sam govorila,
onda kada nisi želeo slušati,
da ti svaka reč odzvanja u glavi,
šta god da radiš
i da je s' ljubavlju sadiš
u male saksije koje čuvaš u sobi...

Javi se i kaži mi
da si čekao da se ja javim,
da sam svaka tvoja,
ali bez izuzetka,
baš svaka zora
i da bojim tvoje besane noći,
javi se da ti kažem
da nikada neće proći
niti jedan dan,
a da nisi uz mene...

OMČA OKO VRATA

Glava mi je u omči,
napravljenoj od tvojih prstiju,
koji su se ispreplitali
do neraskidive veze
oko moga vrata...

Ali uživam!

Bez olakšanja i odmora, tu su
i kroz malu pukotinu nevere
verujem,
jer sam samo jedan običan amater,
da me grliš...

Glava mi je u omči
i na čelo padaju kišne kapi,
a kroz puste, akustične hodnike,
u kojima se nižu sobe,
jedna sažvakana osoba vapi
da me olobodi...

Obamrla sam od znoja,
koji me gricka i niz telo se cedi,
al mutnim pogledom
vidim na kraju hodnika,
kroz otvorena vrata sobe,
kako na stolici sedi
sažvakano telo,
koje je nekada uz moje
bilo vrelo,
a sada je hladno i belo.

Oblikujem te od belih silueta koje vidim
i vetar udišem,
jer uzdahe tvoje, poslednje, nosi
i dok milovanje osetim u kosi,
sa omčom oko vrata,
lagano se predajem...

недеља, 12. јул 2015.

NEMAM JA ŠTA DA OBJAŠNJAVAM

Nemam ja šta da objašnjavam
i kome da razjašnjavam
dileme, sumnje i strahove.
Nemam šta reći,
nemam kome, ni zašto,
jer je vreme isteklo,
proteklo kao brza reka
i ponelo mene
u luksuznom brodu.
I nije bilo mnogo teško
prihvatiti slobodu
ničega,
jer je ona svuda,
ima je u svemu.

A kada sam u nju ušla,
ušla sam u svoj dom
gde me je čekao on...

Al' nemam ja šta da objašnjavam,
a i ne znam kako...

PORASLA SAM U TEBE

Rasla sam,
rasla i rasla,
svakoga dana po malo,
dok u mene nije stalo
sve tvoje,
i dok nisam porasla
do tvoje visine i punoće,
da ne može niko,
sve i da hoće,
u meni posaditi
nešto tuđe.

Porasla sam u tebe
i ispunila sebe
ponosom...

A u tvom i mom
posmatračkom oku
ne mogu dosegnuti smrtnici
ironiju,
nedostupno visoku,
zašto nam se dodiruju
sanjalački pogledi,
uspavani, a zauvek budni
i zašto su nam
glasovi misteriozni, čudni
kada razgovaramo...

четвртак, 9. јул 2015.

KAKO SE RODILO DETE U MENI

Jedne večeri, 
neme, 
kada smo se stidno gledali, 
gutajući pljuvačku, 
kao usne 
jedno drugom, 
tople večeri, 
kada smo odlučili
da se sjedinimo
sa srećom i tugom...

Večeri, 
koja nas je obuhvatila
u zagrljaj 
i vezala ruke
da ih više nikada ne rastavimo
i da se sastavimo
kao izvor i ušće...

Rodilo se dete u meni...

Tvoja postah 
i ostah
s' ogrlicom stida
pa suze, 
kao izvor vodu bistru
prolivam
zbog skrivenog zida 
koji smo postavili
između oluja
kojima govorimo
jedno drugom...

Rodilo se dete u meni
sa tvojim likom
i oživelo je 
svojim krikom
sve ono što sam 
davno sahranila...

среда, 8. јул 2015.

KO ĆE KUDA OTIĆI

Odande si došao,
a znam da si pošao
korakom nesigurnim ovamo,
jer si tamo otišao
da bi voleo
i nisi preboleo
niti jedan tren odande...

I sada,
oboje volimo
tvoj izvor postojanja,
i ono tamo
ostaće uspomena samo
ili deo zemlje lepe
koja nas oprezno gleda
i samo poručuje
ali ne odlučuje
ko će kuda otići
i sa kim...

уторак, 7. јул 2015.

KAŽI MI

Kaži mi
da li patiš
zato što ne možeš
da shvatiš
ili zato što znaš?

Ne prihvataš
ono što ne bi
trebalo biti,
a ne može se skriti?

Što znaš
da ne smeš,
a želiš da daš?

Zato što kada
si sam,
ti nisi sam,
ja to znam.

Kaži mi
pa da patimo zbog
nečeg istog,
tako pogrešnog,
a tako čistog...


ZAŠTO TAKO TEŠKO DIŠEŠ

Nemoj tako teško disati.
Prestani!
Iz mog ritma disanja nestani,
ne želim da dišem sa tobom.

Sa tobom je teško.

Neću ništa činiti,
uhvatiću tvoju ruku
i nasloniti ti glavu na rame,
pa neka stane
i prestane
postojati sve živo
oko nas.

E, kada bi moglo biti tako,
tada bih lako,
udahnula disanje tvoje,
pa da nam zajedno bude teško...

A sada,
molim te,
prestani tako teško disati
i pisati
priču koju sam već napisala...

SUZE

Znam... Plakao si, neka...
Pusti suzu da puzi niz lice
i pravi put za svaku sledeću suzu koja će poteći, a sigurno
će ih biti još. One će ti reći, a reći će i meni, sve što nam nije jasno. 
Objasniće što rečima nismo, nežno i glasno. Znam, plakaću... Neka...
Tvoja suza
moju će da čeka...
Neka zajedno poteku u ljubav neku životu daleku.
Neka se stope suze naše i grle se kapima a ljube sjajem, pa da ti zauvek suzu suzom volim, pa da te umijem kada te zabolim... A boli koliko je lepo...

понедељак, 6. јул 2015.

ŽIVOT U PESMI

Živimo
život u pesmi,
u knjizi malog formata,
po listovima šetamo
i ne pratimo
otkucaje sata.
Za godine
telo nam ne mari,
jer u pesmama
našim,
ništa ne stari...
Prolaznosti nema,
sve traje do veka
i dalje...
Svega ima
čega pesnik šalje
svome stihu...
i sve je tu da živi
život večni
u pesmi...

U njoj i mi živimo život
koji ne možemo živeti
na drugom papiru,
velikog formata,
jer tamo gde prolaze godine
i urliču otkucaji sata glasno,
mi ne postojimo
jer nam nije  jasno
kako...

A ovako...
Ko bude čitao pesmu
oživeće nas,
u tome se krije naše postojanje,
koje će biti voljeno i večno,
a neće nositi kajanje...

STVARNOST

Ne možeš se boriti,
bežati i ushićeno ležati u krevetu nemira.
Ne možeš protiv sebe, niti u korist svoju živeti dane,
spavati noći, jer koliko god život bio dug, a noći besvesne i mirne ništa neće proći,
niti zameniti
ili promeniti sve.

Nemoćno ne možeš, a želiš da deliš i stvaraš nas. Želiš i možeš, a sve je greška, i tako je stvarnost teška kada je obojena samo nama, koji smo za stvarnost nečiju, tuđu, bolna,
krvava rana...

POGLED

U pogledu tužnom, zavodljivo nežnom, čistom...
Krije se jedna tajna, duboko iza svetlosti dana, daleko od suzne kapi, koja je bistra i sjajna, i postoji da te oda i proda
po ceni jednog susreta. Skrivena tajna, igra se žmurke sa očima tvojim, pa ti poglede brojim i odlučno pred tobom stojim, čekajući da je vidim, da mi mahne
i tiho šapne zašto ćuti u oku tužnom, zavodljivo nežnom, čistom..
Što se krije, kada su i moje oči okovane tajnom istom...

JEDINSTVO

Mostovi
spajaju i razdvajaju, dovode i odvode, ukrštaju i napuštaju puteve sve kojima hodimo, razgovarajući sa željom od koje bi da se oslobodimo i skočimo u duboku vodu, pa zaronimo u hladne dubine koje ne nose senku mosta, a on je sve što iza nas osta... Al' dok bejasmo
na tom starom mostu, visoko u njegovoj ruci, na dlanu čvrstom, koji nas je štitio od jave, upoznasmo šta su visine prave, i da mostovi ne mogu ništa našoj sudbini, jer će senka naša ostaviti sliku jedinstva u vodenoj dubini...

среда, 1. јул 2015.

NAKIT

Nižem
proleća, leta,jeseni, zime i opet u krug. Nižem jedan lančić dug, lančić šarenih boja, da ga stavi ruka tvoja oko nečijeg vrata... Nižem
mesece, nedelje, dane, sve što može da stane i što može da ponese nit čvrta, da je oko prsta obmotaš kada njime budeš kitio neku, meni daleku i nedostojnu Tebe, gospođu.
I pletem ti šal, topao kao ćebe, da ga staviš sebi oko vrata, da ne ozebe svaki poljubac moj, koji je njemu nakit bio i u njega se ulio, kao u tebe život moj koji je sada nag i više mu se
ne poznaje trag...