среда, 23. децембар 2015.

ISPRED ŽIVOTA

Pesma ova je život, krv, Koja teče kroz vene, već hladnog tela... Krv, koju bela boja kože ne ubija... Oh,pesma ova je skelet, koji se ne pretvara u prah. Ona je utvara koja ne izaziva u životima strah, a zadržava u sebi dah tvoj... Oh, pesma, i lovac i plen. Oslobodilac i sopstveni si njen zarobljenik... Pesma beskrsjna, od svega jača, vrelija od vatre, sudbinu greje istrajno korača...

Ispred života... Nema kraja, nema.
I vreme se ledi.
Jedan otisak
nikada ne bledi...

уторак, 22. децембар 2015.

POBEDNIČKE ZASTAVE

Okačeni na niti, na grane plešu, dok im krvave rane reči pevaju uspavanku... Žuti i beli, izbledeli, iscepani, a veseli, viore se poput pobedničke zastave... Miluju i šibaju, vole i bole tvoje lice... Osmehe i grimase, milinu i bes, kao čaroban prah posipaju. Pa stojiš i letiš, ne želiš, a ipak se setiš, da zbog tebe na niti i grane ne može da stane niti jedan papir više... I već dovoljno, sasvim dovoljno sve miriše na reči o tebi.

понедељак, 21. децембар 2015.

NIKO I NIKO

Sediš na ničemu,
u ničemu,
pored ničega,
sa nekim,
ko je niko,
i zajedno ste ništa...
I ne možete nikuda,
jer ste bez ičega...

I opet ništa ne radite,
i vadite
ostatke izgovora
iz salaste korpe otpadaka
vaših prošlih ideja.

Prljave vam ruke,
i koža vam se guli,
jer truli
sve u vama...

A još uvek sedite,
i ti sediš na ničemu,
sada već,
samo sa sobom,
i pred tobom
više nema ničega
i nikoga...

уторак, 15. децембар 2015.

NEDOSTAJE JEDAN UKRAS NA JELCI

Pored kamina,
pored kreveta,
i prelepog stolnjaka
na stolu,
pored raskošnih
glasova i osmeha,
čami u bolu,
koji se smeje,
jedna sitna svetiljka,
koja veje sneg...

Bez zelenih iglica,
i prijateljica iščekivanja,
bez praznične čarolije,
leži i boli je
svaki odsjaj njenog bića...

Nije tamo gde pripada,
nije tamo
da baš sada svoj lik
u njenoj kristalnoj lepoti
ugleda onaj,
čija je ona...
Nije tamo da oseti
tresak zvona u ponoć...

I baš taj ukras na jelci
nedostaje, kada u senci
nekoj ostane crna rupa...

понедељак, 14. децембар 2015.

KAKVOG JE MIRISA SREĆA

Pružila bih ti samo ruku, ali svaki put ja ti sve svoje pružim, i posle se družim i uz setu pijem bez sebe...

Zagrlila bih te samo rukama, da umem, ali ne mogu, jer te grlim dušom... Jer te svaki put ogrnem plaštom sve svoje mekoće... Tako duša hoće, i odlučno mi beži... Možda je i srećnije i pomalo draže meni bez mene, jer te više ne traže oči moje. I one sene tvoje Koje sam nekada čuvala oduvala je hladna tama moga nestanka.... I nema više kome ko da nedostaje... I samo ostaje da seća, kakvog je mirisa sreća, ono što je prošlo.

петак, 11. децембар 2015.

DVA SNEŠKA

Napravila ih je zima
da i ona ima
oči svoje,
kojima će gledati
plamen oko sebe.

Pa u životnoj magiji stoje,
kao dve lepote
neopisane i nedoživljene,
krhke, a neoborive.

Ledom poprskane
statue.

U magiji i samoći
zavoleše se maske
zime i hladnoće,
i u samo jednoj noći
otopiše se...

Od dodira,
jer led ne poznaje toplinu.

Ostaše dve suze,
umesto statua lepote da stoje
i postoje
kao opomena
da neki dodiri
zaista menjaju svet...

недеља, 29. новембар 2015.

NAPIŠI MI PESMU

Napiši mi pesmu,
iako ne umeš pisati
o nekome...
Skromna su moja očekivanja,
mogu stati u malenu
čašicu,
i ispijena
nikada ne dočekati
neprijatna ispitivanja...

Napiši mi pesmu,
jer je pisati zapravo
veoma prosto,
neprimetno lako.
Napiši poneki stih tek onako
da ispuniš moju želju.

Niži slova, nabacaj reči,
rečenicama zgnječi
sve neistine
koje čuvam
na drugim papirima.

Napiši mi pesmu,
da postoji nešto,
bar nešto,
što si učinio za mene...



четвртак, 26. новембар 2015.

POGLED PITANJA

Pogled
dva oka,
sasvim obična,
svakodnevno prisutna...
Pogled
kroz dvogled uma,
nerazjašnjen,
zauvek.

U suzama okupana,
srećna ili tužna,
bliska ili daleka
svojoj slici,
kao vrata
neka prastara,
zastajkuju u svom pomeranju...
Niti otvorena,
niti zatvorena,
kapka dva,
iza kojih se kupa
sva nejasnoća
razmnožena...

Pogled
dva oka
koji govori i pita,
čuva i beži
od svoje svetlosti...
U pogledu tom leži
razbarušeno pitanje,
zauvek...


уторак, 24. новембар 2015.

SVIRAJ NA PAPIRU

Sviraj na papiru
i čuće se tišina...

Glasnija od svakog zvuka
i svakog tona...

Udara jače od zvona
crkvenog...

Sviraj na papiru
o nemiru
koji te inspiriše...
Sviraj tiše
da ne poumiru
oni koji te čuju...

I nemoj više,
nemoj više nikada
učiniti
da neko padne zbog tebe,
padne od jačine boli,
jer ne može da moli,
jer ne ume...

Čuće se tišina,
a znaće
ko treba da zna...

A opet,
zaboraviće se sva
milina i
jačina
tvojih tonova...

NA KRAJU, TO JE...

I na kraju
oko moje
ostalo je
ucrtano u tvoj dlan,
pa viri
kroz linije
i neprimetno plače
da mu suze do vena
tvojih ne dopiru,
i u miru,
spokoju i miru,
oplakuje
poglede i dodire...

I znam,
na kraju je
oko moje
ostalo kao
najlepša boja
na tvojoj koži,
i pečatira te
kao svoj dokument,
pa te u arhivi
svoje šarene ljubavi množi
svakoga dana
i briše prašinu
koja na tebi spava...

Na kraju,
biće neki novi početak,
ne znam za koga
i ne znam kakav,
ali svaki početak
nosi sa sobom,
baš ovakav
ukus kraja...

понедељак, 23. новембар 2015.

NOGA NA LICU

Noga na tlu,
korak po korak,
i jedan gorak
trag đona...

Noga na licu,
stopala trag,
od čela do brade,
i brazde
na kojima sade
tvoje pore
naše nekadašnje šetnje.

I odlazimo,
a ne znaju da
nikuda zajedno ne hodimo,
da su nam odavno
raspletene kose,
i noge siromašno bose,
pa tako proćelavi,
polugoli,
nove rose
ne bismo preživeli...

Noga na tlu,
ili na licu,
sasvim je jednako,
ostavlja trag...
Padaju oči,
stari lice,
dok bakarne žice
dišu između nas...







недеља, 22. новембар 2015.

NEKI LJUDI NE VOLE PRAZNIKE

Neki ljudi ne vole praznike, belu prašinu, ledenog srca, koja po ulicama tragove skriva i svetluca svojom lepotom. Ne vole žagore izlizanih ploča, i zveckanje metalnih duša, koje šarenilom opijaju i zavode... Ne vole darivanja i skrivanja zlotvora iza crvenih mašni... Upakovane reči u najraskošnije omote, koje ne treba raspakovati cele godine.. Neki ljudi baš ne vole praznike, jer ih zabole oni koji su tu.
I najzad za praznike dožive svu agoniju koju su taložili u uglu misli... I ne vole praznike jer shvate nešto što ne žele shvatiti,
i znaju da će to platiti,
opet, ledenim, metalnim dušama... Shvate da su sami, u svetlucavoj tami beline ledene...

петак, 20. новембар 2015.

LJUBIM TE

Ljubim te.
Smeta mi um.
Pretežak je.
Kao kum
ti naklonjen,
sve krsti tvojim likom.

Ljubim te.
Grlim zemaljsku kuglu
na kojoj živiš,
i čuvam je na grudima,
milujući puteve
kojima hodiš,
dok se diviš
svojoj sudbini.

Ljubim te.
Oživljavam te
čak i dimom cigareta
i plačem svaki put kada
se tvoja silueta iskrivi,
kada u ništavilu posivi
odraz lica tvoga...

Ljubim te
i ljubiću te
sve do nestajanja moga
poslednjeg dodira
života...


уторак, 17. новембар 2015.

NEBESKI SVOD MOJE SLUTNJE

Boli me nebeski svod 
moje slutnje
o tome da sam tebi, što i ti meni... I plače, lije vriske i vapaje svoje, čineći me nemom i gluvom... Kud prolazim, tu me prati pa nepromišljeno svrati u neku sobu da se odmori i neočekivano napada moje puteve, hvatajući me oko vrata, kao hladnokrvni ubica. Menjam i presvlačim desetine lica na dan, čupajući ih rukama sa sebe, i u mukama grebem svaku mrlju koja odaje, da izbledi... I dok sedi iznad moje glave u izdahu svom, neka već iznemogla ja, nebeski svod slutnje moje boli i kuka, držeći me oko struka i pada pred stope moje, predajući sve snage svoje grudvicama zemlje... Ne čuje se, ne postoji, i ne broji više, ono što ne može da se izbroji...

понедељак, 16. новембар 2015.

NE BRINI TI ZA MENE

Ne brini ti za mene
sve dok sam tu,
dok šetam i govorim,
dok po tlu ledenom
osmehe sejem
i dečijim šalama
vejem
kroz vreme.

Ne brini za mene
dok ti ruku pružam
i častim te prisustvom svojim,
a ipak neću da se razoružam
kao iskreno biće.

A kad zastanem i zanemim,
i ozbiljnošću lice osenčim,
pa se takvi dani zalede,
tada znaj
da je uzalud i da se brineš,
i da je kasno da skineš
oružje koje sam natovarila
na sebe.

субота, 14. новембар 2015.

O SVEMU ŠTO TI ŽELIM...

Želim ti sreću 
od morske dubine dublju
i od morskog prostranstva veću...
Toliku da ti oči zasuze svaki put kada postaneš
svestan svoje sreće... Želim ti brda snage. Snagu planinskih lanaca, neoborivu i nedostižnu, divljenja vrednu. Toliku, da kada postaneš svestan svoje snage pustiš suzu jednu, najjaču... Želim ti veru, vreliju od vatre i od plamena lepšu, da te pucketanjem probudi, svaki put kada zaspiš u neveri... Veru koja nikada neće da izneveri tvoje srce... Pa kada ugledaš svoju veru koja se u stvarnosti dogodila, pusti suzu koja je najviše pogodila tvoju nadu, i obriši je da više ne postoji. I želim ti ljubav, neophodniju od vazduha, a od vetra nežniju. Ljubav lepšu od one za koju znaš. Ljubavi tone, 
da možeš nekome da je daš. I neka u tebi i oko tebe struji, pevajući pesmu koja će u ušima da ti bruji svakoga dana o svemu što ti želim...

среда, 11. новембар 2015.

SENKA TVOJE KOSE

Senka tvoje kose
podseća na paučinu rose,
koja spava u poljima
gde sveža trava
krije zemlju.

I dok mi maše tvoja senka
sa plafona visoke kuće,
moje ruke kao pruće
razgranatog drveta
rastu u visine,
sve do tvoje senke.

Tvoja senka se viori
iznad upaljene sveće
i što je veće
veličanstvo,
koje vidim,
sve više i jače bridim
u sebi,
jer si sve dalje od mene,
a tvoje sene me gutaju.

понедељак, 9. новембар 2015.

BUNILO TELA

U bunilu tela,
koje podrhtava,
i obuzima ga vrela
groznica uzbuđenja,
zbog ubđenja da se veseli...

U bunilu tela koje hita
da što dalje i što smelije skita
kroz nepoznate predele,
a sve zbog želje da
nekuda stigne...

U bunilu tela koje hoće
da podigne
i ruke i noge u isto vreme,
i da mu teme ostane
na visini...

U tom bunilu želje
krije se jedno prošlo veselje,
davno prošlo i nepovratno,
koje seče telo na parčiće,
i te sitne deliće
spajaju samo niti tanke,
koje se tkaju od sećanja
i obećanja sebi
da će izdržati sve...

недеља, 8. новембар 2015.

NEKE DAVNE SREDE

Neke davne,
već zaboravljene srede,
popodnevne, u odmoru blagom,
srušilo se sazidano gnezdo
od mermerne ploče
i u meni kradom
neka struja
raznih oluja
počistila je sve...

Nekog davnog dana,
a sreda je bila,
mogla bih da tvrdim,
izletoše iz glave
sve ptice, punih kljunova,
i odletoše nekuda...

I opet je sreda,
pa im pozdrav šaljem
s' osmehom na licu
i rukama na grudima.
Kljunove im zlatim,
hvala im do neba,
što odnesoše
sve što i ne treba
da stanuje u mojoj glavi...

субота, 7. новембар 2015.

DUH IZ PESME

Kada mu se istopi glava
i kao reka nebesko plava
poteče niz telo...

Vrat mu padne,
tresne na tlo
u nadi da nađe dno
svoje zemlje u
koju će uroniti...

Telo se ispresavija
kao zmija vitka
i sklupča se samo u sebe,
da ga ne ogrebe još
jedna tačka.

Kada mu istrunu ruke i noge,
i polome se nokti od grebanja,
kada mu sve visoke lepote
postanu novi dom
i u tom raskošu
nastavi živeti,
duh iz pesme je preminuo...

Bledunjavi su redovi,
i razmaci prazni,
jer kao po kazni
postoje da postoje...

Nema duha da prahom krasi,
da grli slova svoga rođenja,
nema ga da gasi usijale tačke
i da stavi svoje značke
na naslove pesme.

петак, 6. новембар 2015.

DA LI ZNAŠ ZAŠTO ONA PIŠE

Da li znaš zašto ona piše...

I veruje sve više
da ništa od onoga što kaže
tebe neće spasiti...

I zna da će ugasiti
svetlo u tebi
baš zato što te
toliko čuva.

Ugasiće svetlo
u mraku
i učiniti svaku
maštariju
još nestvarnijom.

Njen kraj će doći
i imaće boju kao tvoje oči,
ali neće moći da je pokoleba,
jer je njen život
nešto sasvim drugo...

Da li znaš
da su te njeni stihovi stvorili
i samo oni te mogu osloboditi...

A ona je rešena da otvori vrata
i ne gledajući u kazaljke sata
izbriše sve vreme koje ti je poklonila,
cepajući sve listove na koje je naslonila
svoju ruku punu tvojih otisaka...

Jer više nema smisla...

A za tebe je ona pisala...

четвртак, 5. новембар 2015.

REČ SE ZABORAVI

Reč se veoma brzo zaboravi,
a plamen je na usnama
i požar u grudima,
onome ko je govori...

I izgleda da samo na njemu
ostaje trag,
ostaje rupa jedna,
i samo za njega,
reč će uvek biti vredna
i snažna,
jer je kao važna
ratnica
oborila borca.

A u ušima drugim,
ona prohuji
i nepovratno iščezne,
kao povetarac
malo glasniji,
jer od njega uglavnom
nikada nije ostalo
nešto što je vredno pomena...

Reči su uzaludne,
i prečesto na niskoj ceni,
ali posebno reči lepe,
dok se vređanja sećaju svi...

I eto još jednom dokaza neoborivog
da ljudskim umovima
vladaju neki zli
talasi
koji potiskuju, dave i brišu,
i lepotu reči stavljaju
na neku tišu,
najtišu granicu
krika.

C R N O

Svi oko mene su crni. Sve je grešno i pogrešno... Pa sam crna i ja, sa ponekom senkom sivom, i linijom krivom koja seče monotoniju bespuća... Pa sam i ja grešna i u svojoj priči smešna čitaocu... I odveć poznata... Pa sam pogrešna. S' greškom došla, brzo i neprimetno, kao senka dana, i prošla kao lepa dogodovština avanturiste... Sve oko mene je crno, svi su grešni i pogrešni... i donekle smešni, onoliko koliko je dovoljno da ih ne gledam zlovoljno i ne sažaljevam sebe.

уторак, 3. новембар 2015.

SOLITER PROBLEMA

U soliteru problema,
visoko,
otprilike na poslednjem spratu,
gde se od visine ljulja ceo grad,
a po vratu se slivaju reke znoja,
visoko,
i moja glava se klati
i s mučninom u stomaku, prati
pogledom metre do zemlje.

U soliteru problema,
visoko,
gde ne postoji više volja
da se siđe niže,
i ne postoji bolja
prilika da se priđe bliže
korenima,
zalepila se i moja noga,
i ne pokušava se pomeriti...

I tako se živi u soliteru problema,
zakucan, zakovan, zaključan
sve vreme ovoga sata,
sa lancem oko vrata
ovog vremena u kojem
se nađeš...

I pretežno,
i vrlo verovatno,
nikada ne izađeš
iz solitera,
samo ako nađeš
zgodan momenat
iskočiš kroz prozor,
pa kao letiš...
I letiš...
Dok se ne setiš
da si odavno odleteo
sam od sebe...

понедељак, 2. новембар 2015.

I JA IMAM DUŠU

I ja imam dušu,
koju je nekada neko
crtao,bojio,
pa je brisao
i po njoj pisao
nešto sasvim novo... Dušu,
koju je nekada neko, kao puzle slagao, i u sliku pretvorio, a zatim razorio
do nesastavljivog... Koju je nekada neko pevao, kao najnežniju notu svoga dana, a zatim utišao njen zvuk, i sada je pauza sama, kao poslednji zapis u linijskom sistemu. I ja imam dušu,
koju je nekada neko imao, i po njoj snimao epizode svoga života, a sada imam praznu traku, pa se ne čudi što u mraku preživljavam ove dane...

недеља, 1. новембар 2015.

DOZVOLI

Dozvoli da ti kažem. Dozvoli da progovorim i izgovorim ono što oboje znamo, a što se u tišini kupa i nemo,
nemoćno lupa na vrata usana... Da ti objasnim i pojasnim ono što oboje znamo, pa da se uveriš da sam shvatila i suviše skupo platila svoje razumevanje i strpljenje. Da kažem glasno i da mi konačno bude jasno da sam skinula sve sa sebe, da nema više čarobnih skrivanja... Da su slatka skrivanja moja postala gorka... Dozvoli da ti kažem jer ne znaš ti baš sve, i nemaš mi pravo govoriti o nečemu,
što ne razumeš i ne umeš to prihvatiti... Dozvoli da ti objasnim i dam na znanje, da si moje imanje koje nikada neću imati, a skupo sam ga platila...

субота, 31. октобар 2015.

ZAHTEVAO JE

Zhtevao je da ne pišem više
njegov život,
njegove pesme,
pa se ne usuđuje ruka moja
da posluša misli,
jer protiv njegovih reči
ne sme
se boriti...

Jače su njegove reči,
od želje,
i on ima snagu da spreči
i učini da ne postoje
želje moje.

Prividno ne postoje.

Zahtevao je jednom davno
da ne govorim ništa više,
a sada izranja zahtev vapajski,
izranja tiše
od moblbe očaja
da prozborim reč neku,
bilo koju,
pa i njemu daleku,
samo da mi čuje glas...

Moliće se, tako,
i da ponovo pišem,
njegov život i njegove pesme,
želeće opet i da doživi
sve što priznati ne sme
nikome na svetu...

A tada će ruka moja
zgrabiti sva svoja
pera pod prste
i čvrstim pokretom
napisati reči,
koje niko neće da spreči
da se obistine.

четвртак, 29. октобар 2015.

TOLIKO MI ZNAČIŠ...

Toliko,
da me je stid od mene same,
i da stavim ruku na lice,
svaki put kada u mislima
bljesnu iskrice tvojih očiju
u mislima mojim,
pa se uplašim da ću
prestati da postojim
od jačine svetla.

Toliko, da me je stid od mene same,
što brojim dane kojima me gledaš,
a brišem one kojima ne daš
malo moga lika,
da se osveže,
i za mene su oni uzalud
proživljeni.

Toliko, da me je stid od mene same
što čeznem,
i tonem i venem,
i želim...
I selim nekoliko puta na dan
svoja htenja na druga mesta,
ali opet se raspakuju ona česta i
dosadna pitanja
o stvarnosti...

Toliko, da me je stid od mene same,
jer sam te oživela
i iz mene izbijaš i zračiš...

Toliko, da me je stid od tebe,
toliko mi značiš...

DA LI SI OSETIO?

Da li si osetio da te niko nije voleo kao ja? Da te niko nije video i doživeo, potpuno razotkrio i pokrio sve ono što niko ne treba da vidi? Da li si osetio
da te niko nije razumeo, i niko ti nije umeo prići, ovako iskreno i lukavo, lagano i odjednom, i da ni u jednom momentu vrednom naših odustajanja nije bilo lako... Da li si osetio tako, podjednako nežno i jako kao ja? Da li si osetio ili ikada predosetio da ću ti se dogoditi, i da će te tako snažno pogoditi moje priznanje... Da ćeš osetiti razočaranje zbog nečega čistog i svetog... Zbog jednog lepog osećanja od kojeg bežiš... Da li ti ustvari znaš da nikome nisi bio, i da nikada nećeš biti ovo što si meni... Da li znaš da živiš još jedan život mlad, od onoga dana kad' sam te zavolela.

TVOJE PESME

To su tvoje pesme.
Da li bi to ikada glasno izgovorio? Da li bi u mom prisusatvu progovorio tako bestidno, kao što govoriš drugima? To su tvoje pesme.
Ti si ih prisvojio, zarobio, i posramljeno ih čuvaš, plašeći se svih koji ih dožive. Moleći se da ne posive stihovi i ne istroše se od silnog upijanja... To su tvoje pesme.
Priznajem - samo tvoje... Pesme ove,
bez tebe ne postoje... Ali zašto odbacuješ rečima nešto čemu se diviš? Zašto ne priznaš da ih voliš?
Ne brini, ti nećeš da posiviš nikada u mojim stihovima.
Jer to su tvoje pesme...

среда, 28. октобар 2015.

TEKLA JE VODA

Ka nama je tekla voda,
i tekla, i tekla...
Tekli smo i mi...
A naši životi
tekli su brže od nas.

Nismo sami na ovom svetu.
O nismo sami,
to je sasvim tačno,
pa i ovo mračno
nebo iznad nas
namiguje vodi...

Namiguje, da oslobodi
bar jedan tren,
i da ga produži,
da budu malko duži
ovi trenuci koje delimo...
Ovi trenuci kada znamo
ko smo i šta smo,
i kada smo svesni
da to još dugo nećemo biti...

Voda će teći, voda će se sliti
niz sve naše uspone i padove.

Voda će proteći
kroz nas,
opraće sve što smo bili,
i nikada neće nikome reći
da smo pronašli spas
u njoj...

O nismo sami na ovom svetu
u kojem ronimo i ponekada se davimo,
a ipak ga slavimo
kao spasioca...

I nikada nećemo biti
ono što smo bili
jednom samo,
jer duboko u sebi znamo
da za nas nema vremena...


SVETO BIĆE

I jednu stvar je bitno da znaš, vrediš onoliko koliko sebe daš u svetu radosti i tuge, a tebe ima toliko mnogo za druge, da se to ne može izmeriti niti prebrojati... Tebe ima za sve, u svakom deliću minuta. I toliko puta koliko si darivao
ti si porastao u sebi. I ono što vidiš kada se ogledaš u ogledalu, mali je deo slike koju ja vidim
dok te gledam. Ti se protežeš svuda, na sve strane, i u tebe može da stane sve dobro,nežno i milo.
I u tebi može spokojno da živi sve što bi se u ovozemaljskom svetu uplašeno krilo. Ti si mir, ti si dobrota, ti si sva lepota u ljudskom obliku... U tvom liku živi sveto biće.

NEDOSTAJEM TI JA

Nedostaje ti ona stara,
koja se po šavovima para
od tvoje širine...
Ona koja se svaki put smanji
kada tvoj kapak utanji
svoje vidno polje,
i pogledaš u nešto bolje...
Što ja ne vidim.

Nedostajem ti ja,
ona stara, punih ruku,
koja u svakom zvuku
oko tvoga uha
grabi buku
i zadržava je za sebe,
samo da ti ne čuješ...
Ona što ti smehom
pesme peva,
dok sneva o
uzvraćanju istog.

Nisi navikao na ovakvu mene
i sve ti je čudno,
jer ipak,
dok si spavao u nemaru,
tvoje srce je bilo budno
i sve videlo.

субота, 17. октобар 2015.

SVE JE NEGDE ZAPISANO

Sve je to negde zapisano, negde visoko, ili duboko, ko bi to znao...
Možda si i na zapis stao dok si lutao i preživljavao... Sve je to određeno, i ne znamo ko sve određuje, al' sigurno je neko ko pobeđuje sve nedaće...
Pa i nama je tako odredio... Sve nas neko planski kroz život vodi, ponekad zarobi, da nauči slobodi. Neretko rani da jako zaboli, retko nagradi, ali tada nauči kako se iskreno voli... Celi život je smisleno delo, zapisano rukom svetom, koja vodi ka slobodi najvišoj, a do vrha se uglavnom uz muku stiže...
Pa kada ti bude najteže, veruj i znaj da si sve bliže životnom smislu...



NENAMEŠTEN KREVET

U nenameštenom krevetu ostaju nataloženi svi mirisi koje volimo
i oni od kojih bezuspešno bežimo, dok ležimo zarivajući glavu u jastuk, koji ih je u stvari pun,
iz kojeg kipe, pa tako nesvesno i nevoljno opijamo sebe još više, još uspešnije, i tiho, da tiše ne možemo, jecamo. U nenameštenom krevetu prosuti su svi snovi, koji se odmaraju sami od sebe,
od težine koju nose
i zato on ustvari jeste nenamešten. Mirisi i snovi se grle na jastuku,
dobro pokriveni jorganom,
i gužvaju plahtu na koju će sutra leći jedno telo
i upiti ih u sebe.
I tako žive svakoga dana, neuništivi, pobeđujući sve... I tako ne nestaju
i ne prestaju da postoje. Odmaraju želje i htenja, i vode ljubav na čistoći i toplini koja je u noći
snevala san o nekome ko je ostavio trag, a nije ležao nikada u tom nenameštenom krevetu, ali je ipak drag... I koliko god daleko bežao, i gde god ležao taj neko
u ovoj i svakoj drugoj noći, odmaraće u čistoći, baš ovoj, neznajući ali osećajući blagoslov...

петак, 16. октобар 2015.

SVE VIŠE TVOJA

U tvom licu vidim
sopstvenu lepotu, i kroz tebe osetim svoju dobrotu, koja je dopola potrošena.
Kroz tebe sam počela sebe da cenim i odlučih da dam tebi sve ono čime mogu i umem da plenim. Uz tebe sam se probudila i jutra moja se nikada više neće završiti.
I ništa u meni se više ne može trošiti, granam se i rastem u vis, na sve strane... i svaki dan koji svane ja sam sve više tvoja.

ZAPINJEMO

Naše želje se grle
a mi gledamo, one se prožimaju, a telima ne damo da se dodirnu. Naša znanja znaju, jedno pred drugo staju i govore, a mi ne dopuštamo da se otvore umovi naši, prostrani za sreću kao najbogatiji salaši. Naše oči žele plakati, a mi im dopuštamo samo da zasuze, i krijemo suze, dok ponosno puze po obrazima... Mi sami ne dozvoljavamo sebi da živimo, mi se kažnjavamo, jer se volimo i ne umemo stati jedno pred drugo, niti umemo prestati tražiti i tako već dugo, dugo zapinjemo za istinu.

среда, 14. октобар 2015.

SVILENE NITI

Setiš li se i ti često,
kao što se prisećam ja,
onih dana kada je sva
naklonost vremena
pripadala nama...

One muzike
koja ti je parala uši,
kada sam izgovarajući
veličanstveno ime tvoje,
držala na usnama
sve što je uistinu moje
i što bi moje trebalo biti...

Setiš li se onih dana,
kada su nam čela
jedno nad drugim bdila,
i kada se u obraze slila
sva strast crvene boje,
kada je tvoja ruka
spustila svoje pokrivače
ne sve moje
vrele sobičke.

Setiš li se onog žara
koji se borio
da uzme ili ne uzme,
ispuštajući glas
koji se orio
svuda oko nas,
onoga žara koji je pobedio
i pobeđen bio...

Žara koji se ulio
u pokrivače
sobičaka mojih...

Ja još uvek udišem
te mirise sa svojih
svilenih niti...


уторак, 13. октобар 2015.

KADA DOŽIVIŠ TO

Kada doživiš to da želiš, s' tugom i srećom, i od toga još većom melanholijom.
Da želiš s' nestrpljenjem i spremnošću da prođe vek ceo da bi doživeo samo delić zasluženog ispunjenja... Kada doživiš da drhtiš od straha, želje, ljubavi i nemogućeg. Da sagorevaš, a uživaš i boli te.
Kada doživiš sve odjednom i u jednom trenu, koji je večnost, a tako kratko traje.
Kada ti ništa ustvari sve daje. Sve razloge zbog kojiš rasteš i propadaš u cipele svoje, koje žele, ali se boje napraviti korak... Kada prestaneš imati kontrolu nad svojim telom i s' vrelom nadom pomisliš na nekoga.
Kada uhvatiš u toj zamci sebe, znaćeš kako sam ulovljena
postala plen, koji se plašio, a želeo tebe...
Samo tebe ...

TI, ZAUVEK BUDI TI!

Nemoj da izdaš samoga sebe, nikada i ni po koju cenu, kao što stenu ne bi izdala njena jačina... Budi jak i kada mrak digne mač na tebe. Budi brz i ne dozvoli da te stigne nešto što nisi ti. Ti, zauvek budi ti!
Budi put ako treba, neka voze po tebi.
Budi vazduh, neka te udišu. Uvek stani na stepenicu višu od drugih, i daj, samo pružaj... Budi pitom i razoružaj se pred ljudima...
Budi zvezdana prašina koja sa neba krasi druge. Budi Sunce koje se nikada ne gasi, jer ti to jesi... Budi svima koža, budi reč, osmeh i snaga... Budi ona druga strana, strana draga, u koju svi veruju, jer ti to jesi... Ali uvek čuvaj sebe, i ne daj ono što voliš. Veruj, moli i čekaj... Čekaj jer i tebe neko čeka... I budi nežan jer duša meka zna da možeš biti i jastuk u koji će se ušuškati i sniti najlepše snove o tebi.

понедељак, 12. октобар 2015.

TAMO SMO MI...

Tamo gde ptice
imaju kočije od mesečine,
i gde je lice
zlaćano, sjajno,
tamo gde je trajno
ono za šta se molimo,
i nikada ne prestaje...

Tamo gde ne nestaje
čarolija...

Gde možemo sedeti
na Mesecu
i mesečinom bojiti
naše staze,
tamo gde ne gaze
zemaljske daljine,
i gde bistrine
božanske dišu...

Tamo gde mirišu
osećanja...

Tamo gde se slobodno grlimo
i rasplamsalim osmesima hrlimo
u budućnost...
Tamo gde nema kraja,
nema stajanja i kajanja,
tamo gde je dan i noć svanuće,
daleko od ovozemaljske kuće...

Tamo smo mi...

MIT O TEBI

Osećam te...
Osećam te onako kako se oseća
neko čiji se svaki pokret predoseća, 
čije se reči unapred znaju
i pogledi na put staju
jedni drugima...

Osećam te kao poljske mirise, 
i divim se svim predosećanjima
u vezi sa tobom...
Jer pred sobom imam
svoju ikonu.

Osećam te
i kada te nema
i tvoje postojanje 
nikada ne drema
u meni...

I ne moraš biti tu, 
ja nikada neću moći
da te ne volim, 
jer ti samo za to i jesi, 
a tamo gde si, 
znam da to znaš...

I ne moraš da daš 
ni gram svoga truda, 
niti da trošiš snagu, 
ja ću te voleti uvek i svuda, 
kao neku mit dragu
u koju beskonačno verujem...

SMISAO

Ti si moja država,
i moj glavni grad,
moja metropola...
Svaka ulica,
moj most
i sve vode koje
teku kroz moju zemlju...

Ti si moj dom
i prozor na zidu,
onaj najveći,
kroz koji svako jutro
posmatram izlazak sunca.

Ti si moja lična karta,
moj dokaz da postojim,
moja krvna slika
i besprekoran vid....

Korak i pokret,
i uzdah i pogled,
ti si sav moj organizam
i glas i osmeh,
tišina ...

Ti si,
sve što
ni samom sebi nisi
umeo pružiti ...

Meni sve si,
jer meni jesi
podario novi
smisao....


недеља, 11. октобар 2015.

MOJA ULOGA

Kaži mi, koja je uloga moja u tvom životu, koji je svoja
ogromna krila, krila slobode tek raširio?
Da li te vode vetrovi do mene, Ili se umirio vazduh oko nas, sav vazduh sveta, i za tebe nema leta. Koja je moja uloga u tvom životu velikom i vrednom? Ovom jednom, Koji polako prolazi... Koliki je značaj moj, koliko me osećaš, da li možeš opisati i objasniti svoj trenutak pored mene... Da li osećaš moje sene kada me nema? Ima li tvoja misao o meni poseban oblik i veličinu? Osećaš li čudesnu jačinu kada govoriš o meni? Da li se tvoj glas udrveni i svaka rečenia ostaje neoboriva? Koja je moja uloga u tvom traženju i odbijanju? Gde je cilj u našem kružnom vijanju oko nas samih... Kaži mi, gde sam u tvom životu ja, ako i sam znaš, ako se usuđuješ reći, i nikada neporeći svoje reči... Kaži mi, ako možeš prihvatiti, i poštovati rečeno... Jer u tišini, moje uloge su promenljive, i postaju suviše nezamenljive 
za mene u tvom životu.

Za tebe...

субота, 10. октобар 2015.

PRIZNANJE

Moram nešto priznati,
ne zbog tebe,
ne da bi ti znao,
već da bi sa mene pao
deo ovog peska,
koji mi u očima spava,
koji mi nozdrve golica
i kao zarđala žica
bode uši...

Moram nešto priznati,
pa evo sa džakom reči
teatralno stajem
i glasno govorim:
" Prestajem,
zvanično i odlučno,
prestajem da dajem,
da dajem sve što
sam davala danima,
sve što sam sanjala noćima,
čak i ono što sam stvarala,
kada su svi drugi odmarali...
Prestajem da mislim
i da čistim jave...

Prestajem da želim,
i da se veselim,
svemu onome što
ne mogu da imam,
prestajem da molim,
i precrtavam reč Volim
za one koji je nisu svesni..."

Moram nešto priznati,
a priznanje je hrabrost junačka,
dok se kukavica pod jaukom skriva,
u meni se sve menja i počinje da biva
još smelije...

A da je kukavica junak,
mogli smo veselije
videti javu
i živeti pravu priču...

A sada napuštam
svet bajki...



UZALUD JE CEKATI

Možeš stati uzdignute glave, puna ponosa, pršteći od vere u sebe, ako onaj preko puta tebe, ne želi videti, cuti i znati... ako ne želi,
shvati da ti je bolje da odustaneš... Ako si pružala sve, činila i poklanjala, ako te ruke bole
od pružanja i davanja, onda bez kajanja, i s dokumentom konačne uzaludnosti, okreni leđa, i ne dozvoli da te vređa neprimetnost tvog odlaska... Suviše si ti velika žena, i tvoje malo telo neveselo plače sto te sabija malenkost neshvatanja... I suviše su mali, oni koji su pred tebe stali i slušali tvoga srca glas, a nisu čuli beskrajni spas koji im pružaš... Uzalud je stati, i čekati da se vrati, da shvati, neko ko nije bio tu, ko nikada nije znao... I nikada s ponosom uz tebe nije stao... Uzalud je čekati da se vrati neko ko je pao duboko u sebe.

петак, 9. октобар 2015.

SVEMOGUĆE REČI

Reči crtaju svet, boje ga, oblikuju sva ispupčenja i udubljenja, buše, ruše, kuju, uvode struju, a opet je mračno, kažu, ali neretko tačno, klešu, prave smešu, šiju fleke po vešu već iznošenom, isprošenom, istrošenom... Reči... Mrljaju, brljaju, trljaju te po temenu napuklom... Po moždanoj kori, da ne sagori poslednji krvni sud, da se ne oslobodi zarobljena ćud i pobegne... Reči... predstave prave, svest formiraju, a ne biraju svoj oblik, niti jačinu... Umeju upaliti svu gorčinu uma, umeju ohladiti rasplamsalu milinu... Svemoguće reči... Pazi kome ćeš ih reći, možda ćeš opeći nekoga, možda ćeš se opeći ti... Pazi, jer svi
moji svetovi mogu rasti, zbog tvojih reči. Pazi, jer svi moji svetovi mogu nestati, i zbog tvojih reči mogu prestati postojati ja...

понедељак, 5. октобар 2015.

PAUČINA

Nisi mi rekao sve što si zeleo,
znam da nisi.

Ostalo je mnogo paućine koja visi
iznad tvoje glave,
na plafonu tvoga doma,
i na nju se lepi
sve ono što okom
ne vide slepi
a očigledno je...
No ti znas da ja dobro vidim sitnice...

Nisi ni učinio sve što si želeo
ali činiš mnogo više
iznad paučine koja ti se njiše
nad glavom.

Ti ne činis mnogo
ali činis sve,
a sve je sasvim očigledno,
i za sve ti hvala,
jer zbog svega
verujem da je prava
ova čudnovata paučina
koja nas štiti
jedno od drugog...

недеља, 4. октобар 2015.

SLADAK MED

Sva promrzla,
na korak do smrti,
danima ogrnuta
sopstvenom hladnoćom,
kraljevskom belinom.
Sva promrzla
u jarku nemara,
novu iluziju stvara...

Ušuškana u ljubav,
misli da je shvatila
i da se nije vratila
uzalud...

Ušuškana u ljubav,
lagano se pretvara u led...
A niz njenu ruku,
još juče se slivao med,
sladak med njenog života...

субота, 3. октобар 2015.

ČETA VOJSKE TE ČUVA

Četa vojske budno
stražari,
naoružana čuva
i ne dozvoljava
nikome da se prišunja,
priđe,
ili sa visine siđe
i uskoči u moje carstvo.

Puške se razleću
kao ptice vesele,
i stvaraju oluju
da bi svaku otrovnu struju
uplašile...

Pa ne brinem više,
i spokojno diše
moje telo,
veselo se kreće,
jer ne postoji veće
zadovoljstvo
od ovoga koje čuva
četa vojske u mom svetu,
i ne poznajem veću planetu,
prostraniju i življu
od tebe u mojim mislima...