среда, 30. септембар 2015.

NISAM DORASLA SVOJOJ PESMI

Ti...
ostalo su samo izgovori, bežanja, skrivanja, i neiskrena upućivanja na nešto drugo i na neke druge, koji ispod iste duge nisu pokisli mojim okom, i nisu obojeni visokom akustikom reči. Samo ti...
U svemu ti, onaj koji budi najraznovrsnije moje ćudi. Onaj zbog koga poludi srce od sreće, al zbog tuge veće, koja je uvek jača, od plača ne može govoriti. Samo ti, jer sve drugo je manje bitno, i suviše sitno... I zbog toga što si u svemu samo ti, nisam dorasla svojoj pesmi i nemojte me pitati, jer nemam snage čitati o tebi... U svemu si ti, prikriveno, dobro uobličeno i nedokučivo svakom umu, ali u drhtavom šumu moga glasa, to bi se moglo otkriti... Zato, nisam dorasla svojoj pesmi i ne mogu je čitati.
Ne želim tebe otkrivati, jer sam navikla skrivati blago u zaključanim stihovima.

уторак, 29. септембар 2015.

AMPLITUDA U OGLEDALU

U uskomešanom električnom polju moje irealne stvarnosti, i napadu banalnosti koja pobeđuje sve posrnule i pobesnele sne, koji se nameću, tvoja veličina sjaja pali ovaj prostor mali u mom srcu i širi se električno polje, zauzimaš sve dimenzije u organizmu, čineći da se osećam bolje kada te kao slučajno dodirnem...
Ti si sva moja prostranost i veličina kojom me predstavljaju... Ti pomeraš čestice moje mašte, plešeš sa njima i tajnovito svima oko nas daješ do znanja, da nije manja, niti malo manja i vrednija java svakodnevnog sistema i da nema ničega što bi moglo zameniti nas... Ali prečesto te nema i ja tražim spas u tuđim osmesima... Dok amplituda vere u meni skače i ožalošćeno plače iznad granica shvatanja i prihvatanja činjenica, koje mi se smeju iz ogledala...

понедељак, 28. септембар 2015.

DALJINA

Prikrpiću te, jer za to samo i jesi, na neku košulju staru i smotaću je, da u ormaru čeka sledeće leto... koje neće brzo stići... A polici ne mogu prići, jer je visoko, visoko gde moje oko ne vidi... Ti dok ležiš u društvu sebi srodnom i mraku blagorodnom i naklonjenom tvojoj duši, ruši se sunce sa neba, i ledeni vazduh čisti zagađnost, koja treba da nestane. Dok sledeće leto dođe, ja ću porasti i odrasti, više mi stara košulja neće trebati, rado ću je predati nekome kome će odgovarati ta veličina... A meni će prijati
vreme koje je prošlo,
jer je nakon zime došlo
moje toplo vreme...

I daljina,
koja više nije tu...


недеља, 27. септембар 2015.

NEPREŽALJENO PRIJATELJSTVO

Suze, već jedna ustajala svakodnevnica, koja me ne napušta. Moj prijatelj stari koji ne mari za natekle oči... Jedna ustajala svakdnevnica, brbljiva odveć sa naglaskom jasnim i porukom da kasnim u svom putovanju. Ne polazim i ne odlazim nikuda, a proklinjem svakoga dana, ovaj mali kutak u kojem čami prazno telo i živim neveselo onako kako moram... Suze i potraga za osmehom čoveka kojeg nema više, a na njega još uvek miriše moja kosa... I molba da se probudi iz sna osude i begstva... Suze u ime nekadašnjeg prijateljstva, neprežaljenog...

DA MOŽE...

Da može želja da rađa, imala bih već desetine tebe pored sebe. Da može misao da zove, i da zaista misli plove kroz vazduh do svog izvora, ti bi čuo pozive moje, nezaustavljive,neutešne i bezuspešne pokušaje. Da mogu u nadu da se uzdam
i u dobro da verujem, ne bih se sada tešila da u stvari preterujem u svemu što ima veze sa tobom...

ZROBLJENIK U PESMI

Ostaćeš zarobljen u pesmama, i sve ono što si slutio, pomislio i rekao. sve o tebi. I kada bi se zbog toga ljutio, to ne bi ništa promenilo. Ostaće zarobljeno svo bogatstvo i sva darivanja, siromaštvo i raskrinkana skrivanja. Sve ono što nisi želeo da se rodi i oslobodi na javi... Ostaćeš moj zaroljenik u pesmi...

NEMOJ DA BRINEŠ

Nemoj da brineš,

uvek će biti tu, senka moja,
da te povuče ili dočeka,
da te isprati i prati,
uvek tamo gde si ti,
i kada sve bude izbrisano
ili tek isplanirano,
čak i sada,
baš sada,
nemoj da brineš...

Da pogleda kada
su tvoje oči umorne,
da im stavi svetliji veo
i učini dane sumorne
uvek drugačijim no što jesu.

Da dodirne obraz tvoj,
kada za nežnost moli,
a nema ko da ga miluje,
da te ne boli
niti jedna napuštena bora.

Da ti kao povetarac
prstima kroz kosu svira,
i poprska kapima mira
koje će sazreti u tvojoj glavi.

Nemoj da brineš,
uvek će biti tu senka moja,
da nastavi rečenice bez smisla,
da ih ukrasi zvucima sigurnosti,
nemoj da brineš,
i uveravam te
možeš da skineš
taj težak ogrtač.

Uvek će senka moja
da bdi oko tvog bića,
kao brižna i pažljiva majka,
i nikada ti neće dozvoliti
da budeš nezaštićen...

A meni će uvek faliti,
senka neka
da me, kada sam i sebi daleka
dovede kući...

субота, 26. септембар 2015.

U KOSTIMU POBEDNIKA

Moja slabost pred tobom je najjača sila na svetu. Pred tobom otvaram svoju paletu najraznovtsnijih stradanja i padanja u šarenilo. Moja slabost se maskira i oblači u haljine razne, pa pleše, glumi i peva, istrajno sneva
o svom uspehu... Najsilnija sam pred tobom, i nikada se nisam dokazivala više, niti sam ikada tiše jaukala, dok sam prezadovoljna pobeđivala svet.
Mazno se smešim, dok u sebi tešim ranjeno lane... U kostimu pobednika...

петак, 25. септембар 2015.

MOŽEŠ LI ZAMISLITI?

Da li možeš zamisliti
da ceo jedan život prođe,
a da ga mi ne odživimo
i da dođe vreme
kada će se završiti naša
životna priča,
a mi nećemo govoriti
jedno o drugome?

Možeš li zamisliti
da nikada nikome
ne ispričaš nešto o meni?

O smehu koji se orio
i borio
nad senom tuge?

Možeš li zamisliti
da nas razdvoje
godine naših života,
a da sva posebnost
među nama
ostane kao tama
zapamćena?

Da postanemo zaleđeni
i skriveni,
platnom prekriveni
na parketu života...

Da nas pojede starost
i nikada niko ne dozna
kako je kada se spozna
među srodnim dušama
nit jedna
koja bi bila vredna
da se nije prekinula?

Možeš li zamisliti?


DISTANCA

Uhvatila sam te za ruku srca
i ostao je taj vreo trag na meni
i u meni,
koji živi pulsirajući
i imitirajući te dane života...

Tada se živelo...
Tada.. dok se nije skrivalo
ništa među nama...

Sada je ravna linija,
mrtvilo dvoje ljudi,
i kostur koji se budi
ustajući iz sanduka tajni...

Sada je skrivanje i prikrivanje
svakodnevnih časova
koje ranjava i pustoši bliskost
našu nerazdvojnu, srodnu
i onu plodnu sreću
koju smo stvorili...

Sada smo se pretvorili
u početnike, strance i
imaginarne neznance
koji se ponovo upoznaju,
ostajući na granici
distance...

Ali dok ne gledaš,
krišom dodirnem
ruku crca
i osetim da još uvek
pulsira i kuca
kao nekada,
dok smo bili bliski,
dok smo bili jedno,
a pretvarali se
da nam je svejedno
da li smo zajedno ili ne...
Iako nam je to bilo sve
u čemu smo uživali...

Neki kratki momenti...


UGASI SVETLO

Ugasi svetlo svuda
gde nisi ti,
jer moj put je prava linija
koja ne krivuda
i ne zalazi
u predele gde se ne oseti
prisustvo tvoje.
Tamo gde se ne oseti
onaj koji na nekadašnje
vreme podseti,
uzaludno je svraćati...

Zato ugasi svetlo
da ne sija,
jer tamo svetlosti nema...
Sa onih mesta koje napuštaš
noga tvoja ubija
i poslednje tragove moje,
pa smo tu zajedno izbrisani.

Ugasi svetlo svuda
gde nisi ti,
jer ni ja tuda
više proći neću...
Ako ponovo svratiš
upali sveću,
ali nemoj da zavaravaš
dane i noći,
da ćemo opet tu doći,
jer možda će proći
previše vremena,
i ti i ja se više
nećemo prepoznati,..


POTROŠENA SNAGA

Da li potroši svu snagu
koju je prikupio
i sačuvao u telu,
da svoju dragu
izdrži u blizini
na sasvim pristojnoj daljini,
i ne poželi je više i bliže?

Pa kada je potroši
ostane mu samo
problem jedan,
kako na način medan
i sasvim nevin
da je pošalje
na put koji se razilazi
sa putem njegovim,
i kako pri pozdravu
da joj ne prilazi
i ne vidi lik,
da ona ne čuje krik
u njegovoj glavi.

Da li potroši snagu
i nema načina više
da svoju dragu
ne želi,
pa je zbog toga seli
na neko drugo mesto,
sa nekim drugim ljudima,
sa kojima je prečesto
nasmejana,
da ne gleda njega
dok se u ozbiljnosti guši
i zatrpava sebe u sebi,
plašeći se da sam ne sruši
svoj zaklon...

Da li joj zbog toga
govori : "Idi..."



четвртак, 24. септембар 2015.

ČINIM SVE ZBOG NJEGA

Za onoga koji sa mnom
nije želeo da deli, ono što dele ljudi koji se vole, ali ga u tajnosti razveseli svaka reč koja mene, dok je izgovaram, boli, jer ga suviše, planetarnom veličinom, voli svaki razlog mog postojanja... Za onoga, koji ne dopušta da poklekne pred odlukom i svakoga dana je kroti u sebi, da joj ne bi palo na pamet da pobegne
i on ostane nezaštićen. Samo za onoga koji i dalje čeka, iako neće da mu se da ona sjajna
kutija prijateljstva. Koji gleda, a ne želi da vidi, dodiruje iako mu dlan bridi od rukovanja. Onoga koji govori, a ništa ne kazuje. Samo za onoga koji razmazuje po danima moje snove, a ne želi ih živeti... Sve što činim, činim zbog njega...

уторак, 22. септембар 2015.

LAŽEM SAMU SEBE

Neću da te hoću,
ali ipak te hoću,
i moje "neću"
je toliko nestabilno
da se sapliće samo o sebe,
i opet padne pred tebe
čekajući da ga podigneš...

Neću da mislim o tebi,
i zbog toga mi se ceo
dan svede na misli
o tebi,
a možda i mislila ne bi'
toliko da se jednostavno
prepustim...

I mislim da neću,
ali ne mogu to izgovoriti
glasno,
jer bi mi tek tada bilo jasno
da lažem samu sebe...

SADA SAM SIGURNA

Sedim sama
u poluhladnoj tami,
koja me miluje i mami
da pođem još dublje,
još dalje,
tamo gde te pretežno šalje
samo onaj kome nisi
potreban...

Sedim sama
na udobnoj klupi
i čekam dodir nežan,
onaj neizbežan koji
mora da se oseti
kada te poseti hladnoća...
Čekam nežnost bilo čiju,
bilo kakvu, bilo koju,
da je kao najvoljeniju
svoju na kratko prigrlim
i sebe prevarim da je prava...

Čekam jer dalje neću poći,
ni korak jedan,
jer više neću govoriti,
ni najtišim glasom...
Jer nije vredan,
i nije me spasom poprskao...
I neću poći,
jer ako to učinim,
neću moći
više da se vratim.
Sada sam sigurna...

ERUPCIJA GRUDNOG KOŠA

Svetiljka u sablasnoj noći, počinje da treperi, i poput pomahnitale zveri skače ispred mog lika, i nastaje slika destrukcije i mini erupcije grudnog koša. I nije to tako loša rabota, kada u sebi pališ šljam, koji zaudara iz dana u dan i čini te odbojnim. Vrlo je pametan potez upaliti lampicu za oprez, otvoriti velike vreće, spakovati smeće u njih, dati sebi inekciju i učiniti dezinfekciju trajnijom... Uvideh da erupcija grudnog koša nije toliko bolna i loša, jer iz sebe istrese i odnese sve što je mnogo,mnogo bolelo... Uz erupciju sve se prebolelo, zaboravilo i sve u meni se oporavilo od tebe...

NEPOPRAVLJIVO

Verujem da sve može da se dogodi, ali ne i da može trajati, jer ko danas ume uspešno spajati dobrotu sa dobrotom i sreću sa srećom, čineci je većom no što jeste.... Verujem da sve moze biti lepo, ali lepota kratko traje, i uvek je jedno oko slepo, a drugo neprimetno više daje... A lepota traži ravnotežu... Zato ne verujem u obostrane dobitke i pune džepove slatkih čari,
jer uvek dok jedan
cveta u zanosu,
onaj drugi se gasi i stari
od prekomernog davanja...

Jer neko uvek pokvari
ono što je stvoreno
od poslednjih trunčica
nebeske snage
da popravi
nešto nepopravljivo...

понедељак, 21. септембар 2015.

NEPOŠTOVANJE

Gledam te,
gledam danima
i slušam duže od toga,
i tako mi Boga,
odajem ti priznanje
za izvanredno nepoštovanje
kojim zračiš...

Od zatvorenih očiju
i nemih usana
mnogo je naučeno,
i napokon otkriveno
sve ono što je skučeno
bivalo u uglu mog
neprihvatanja...

Pa tako,
više nema potrebe
da te gledam i slušam,
jer sve si dao do znanja,
i ja manja no što jesam
ne mogu postati,
a ne želim se boriti
i u ratnika pretvoriti
za svoju čast.

Ja sam pobednik u stradanju,
i gubitnik u padanju
ka Zemlji
sa veoma velike visine
do koje nisam
zaista stigla...

Ali sam se uzdigla do sebe
pomerivši se od tebe,
koji si me držao za ruku,
bez dodira...


недеља, 20. септембар 2015.

DUŽNIK

Kako čovek zasluži da ga neko voli? Kako nekoga zaduži za život ceo, a uzima, sa kamatom, deo po deo, nepotrebne naplate? Kako čovek mirno sedi, dok mu dužnik, preko puta, u bojama jeseni bledi i gužva mu se koža... Kako u blagostanju, prolazi i govori o dobroti svojoj, kojoj niko ne poznaje lice... Taj čovek nije zaslužio da ga neko voli... On je samo zadužio jedno vreme da svanjava u njegovu korist, i dok se kamata gomila, ruka se slomila, odavno slomila, od tereta duga...

I nije samo slomljena ruka.
A porasla je tuga dužnika koji plaća i vraća ono što nije uzeo...

субота, 19. септембар 2015.

SAMO ZA TEBE

Trči pesma moja
za tobom,
i u trku se sapliće.
Trči, juri, žuri
za korakom tvojim,
kao za svojim spasenjem...

Želi pesma moja,
moli
da te stigne
i podigne u zagrljaj svoj...

Da ti vrisne, da ti kaže,
ramena protrese
i sa njih odnese
svu prašinu koja te guši
i zlokobno ruši
kulu koju gradiš
svojim snovima...

Moja pesma te krasi
svojim rečima,
moja pesma gasi
požar u tebi
i gradi lepotu
pokušavajući da spasi
ono malo čoveka
što je ostalo...

Voli te, moli te,
SAMO TEBE!
Čuj je, poslušaj,
ne dozvoli da plače
ta svetinja
koja je rođena
i oslobođena
iz nepoznatog izvora
da bi tvoja bila...


NIŠTAVILO PRAZNINE

Kada ostaneš sam, čak i bez sebe.
Kad ostaneš tamo gde nema nikoga ko bi se setio da pomisli na tebe i da te poseti...
Tamo gde nema nikoga ko može uistinu da oseti tvoje postojanje i razume razlog za ostajanje... Za ostajanje u ničemu,nigde, u ništavilu praznine, lebdeći nad dlanovima samoće, koja hoće da zgnječi... Kada ostaneš tako sam, znam da ćeš mene razumeti, i najzad umeti osetiti... i posetiti jednu već tako samu...

понедељак, 14. септембар 2015.

NE I NE

Ne tugujem ja i ne umirem. To je posao za one sa nadom, koji u nešto veruju. Ja sam odavno sahranila sebe i te ubice koje preteruju u izjedanju. I nisam se mnogo branila dok su me grickale... Te ubice nade... I lakše je kada umreš, mirno ležiš na ostatku svome... A u tvome imenu ostaje i dalje onaj eho, uz koji plešu, oni koji ne znaju da su te ubili.
Da si sahranjen.

недеља, 13. септембар 2015.

KAKVU SLIKU ODAJEŠ?

"Znaš li kakvu sliku odaješ?
Sliku tuge.
A verujem da nisi tužna,
nego samo prodaješ
najtraženije danas
i uzaludno dodaješ
već predivnom licu
skicu sirotice..."

Oh, kakva sloboda nekome prići,
oh, kakva potreba reći
i ne obići nekog stranca.
Kakva pažljivost u ljudima
koji te u grudima ne nose
i kojima ništa ne značiš...

Oni koji svetlost u sebi nose
primećuju kada mračiš
ulicu...

Pa se pitam sada,
opet na istom mestu,
da li sam i ja sretala čestu
sliku tuge,
a nisam je videla,
zbog neke druge
slike, koja je bila lepša...

субота, 12. септембар 2015.

EMOTIVNO STAR

Nisi znao biti zaista tu kada je trebalo, kada si bio potreban da ublažiš i umanjiš svu nestašicu moju... Nisi znao biti spasilac u momentima dok sam padala i davala sve od sebe da ne poginem. Nisi znao šta treba reći dok sam ćutala, i mogla sam se opeći o vrelinu tišine. Nisi želeo grliti kada sam molila, željno... Spuštenih ruku si stajao i vajao još veću neutoljenu želju... Ništa nisi znao dati, umeo si samo ostati, jer moraš... I čekati da prođe, i možda neko drugi dođe da popravi kvar... Jer si suviše emotivno star, da bilo šta popravljaš...

петак, 11. септембар 2015.

PIŠEM...

Mnogi su o ljubavi
pokušavali pisati.
Krv prolivali nad
hartijom belom,
i naposletku je zalivali
kapima vina,
pa u vrelom okršaju
sa mislima
rušili svoje glave
i prekrivali neuspeh...

Mnogi su uspevali
o ljubavi napisati nešto,
vešto izbacivši gromade
zgrušanih osećanja
i prekršenih obećanja,
nekada svetih...

I niko zadovoljan nije bio,
ko je o ljubavi usnio
i pisao o njoj...
A ipak su mnogi to činili,
a mnogi i danas čine...

Da li da ih želja mine,
ili stvarno razum gubi
ravnotežu i ludilu trubi
da stupi
na snagu.

Jer kada više nemaš osobu dragu,
onda ti preostaje samo da pišeš,
i dišeš za poslednje
trenutke na pragu
svoje propasti...

SVA POEZIJA JE U TEBI

Neki pesnici pišu o ratovima,
stradanju i nadanju
boljim vremenima...

Neki o lepotama prirode, zelenilu i šarenilu.
Neki nalaze inspiraciju u porodičnim idilama...
U kućnim ljubimcima, i klincima koji se igraju sa njima... Ja samo umem zapisivati i opisivati tebe.
Ne usuđujem se pesnikom krstiti, i ne želim se
u tu sortu uvrstiti... Jer... Ništa ne izmišljam 
i ne ulepšavam, sva poezija je u tebi... A ja je samo zapisujem,
i sebi
činim golemu uslugu,
da te imam
pod prstima...

KO MENJA OBLIK

Ko menja oblik mojih očiju, menja boju i sjajem ih kiti? Zbog koga se oči moje, žele sliti niz glatka stakla... Ko menja oblik mojih usana, oblikuje linije krivudave i ravne? Zbog koje davne večeri ukus na usnama još nije izgubio svoj šmek... Da li zna taj,
koji je otrov i lek moj, da je umetnik, koji crta po licu svoj
odraz...

четвртак, 10. септембар 2015.

ŽIVOT CEO

Ni kada sam te tek upoznala,
nisam osećala da te upoznajem,
da pred sobom imam stranca.
Nisi se predstavio,
niti sam ja,
a već behu izrečena sva
pitanja i odgovori.

Kada sam te upoznala,
ti si već bio moj prijatelj,
sa kojim se trči i vrišti
od sreće i uzbuđenja,
onaj sa kojim se opet
postaje dete,
sa kojim dani ne lete
čisto da prolete...

Možda te nikada nisam ni upoznala,
rođena sa tobom negde u meni...
Možda postojiš da te imam
kao sebe deo,
i neznajući živim sa tobom
život ceo...


ŠTA JE TO?

Sanjala sam noćas
drhtanje pogledom izazvano,
drhtanje toplo i hladno,
kraj nekog visokog zida,
uz kafu,
drhtanje koje me je probudilo
iz sna
i osnažilo sva otvorena čula...

Drhtanje zbog blizine lica,
zbog usana koje se lagano kreću
i čulima daju još veću
snagu da osete...

Sanjala sam noćas,
ali to nije samo san,
živim te tako svaki dan.

Živim te svim čulima.

To što imamo,
i nazivam snagom,
je nešto čemu se teži
i divi,
nešto što čovek nikada
ne doživi,
ili oseti u nekome i sebi,
a nikada ne bi
mogao opisati šta je to...



уторак, 8. септембар 2015.

SAMO JEDAN DAN

Da mi je jedan dan, od svanuća do zalaska sunca, biti kraj tebe...
Znam kuda bih te vodila, obučena u sreću, obuvena u snagu veću od mojih stopala...
Uz tebe bih hodila, pa kuda nas put odvede... Da mi je samo jedan dan, bila bih ti prijatelj i brat, onaj neko, ko postoji za sve... Da osvestim u glavi tvojoj šta predstavljaš za mene...
Sa tobom bih šetala, sa tobom bih se smejala i grejala ove hladne dane... Tebi bih govorila i pevala, i sve bih sa tobom, bez trunke srama, ponosna i svoja, a tvoja Ivana... Da mi jedan dan, samo jedan, neka... Učinio bi da sa tobom ostanem doveka...

понедељак, 7. септембар 2015.

LJUŠTURA

Pitam se,
kako njega ne zanima
kako se osećam...
A ja se pitam danima
kako je on...

Pitala sam i njega,
ali ćuti o tome,
i ne želi mi
kao nekome svome
priznati ono
najdublje i najiskrenije...

Najzatvorenije,
u svojoj ljušturi,
samo ćuti
i sluti da ću
odustati...

Pitam se
i skriveno očekujem
da će i on mene pitati
kako sam,
a znam
da bih i ja tada ćutala...

I tako ćutimo,
i u svojoj ljušturi slutimo
da ćutanju nikada
neće doći kraj...

SASVIM PREČISTO

Ja te volim ljubavlju, koju ne mogu sasvim objsniti, niti pojasniti njen uzrok... Ali znam da u tebi živi posebnost sveta, i to je najmanje nešto sa čime bih te poredila. O tvojoj posebnosti ne umem sasvim iskreno razmišljati, niti pomišljati dosegnuti je... Neipisivo,nedostižno, sasvim prečisto... Samo te volim, samo te čuvam, samo te živim u sebi, koliko mogu... i zahvaljujem Bogu što postojiš...

TVOJA SREĆA

Kada si ti srećan i iz tebe izvire radost, poskakuje mladost u meni, šireći krila ka visinama... Letim sa tvojom srećom, i ona,čineći me većom, pleše najlepši ples na mojim krilima... Kada si ti srećan, sve se u sreću pretvara, sve osmeh postaje, i uz mene ostaje jedan mali deo da mami osmeh na licu kada odeš...



TVOJE OČI

Uhvatile su se sve
moje zvezde u
tvoju paučinu, koju su isplele besane noći, pa ih jedu i grickaju, jednu po jednu, kao poslasticu mednu.
Poslasticu snova...
I sve moje zvezde, u trbuhu tvoje glave prave svetiljku jave, i daju pozlatu tvojim očima...

недеља, 6. септембар 2015.

HVALA TI

Hvala ti za svaku izgovorenu laž,
i prećutanu istinu...

Za sve što si rekao,
i nisi,
za sve što si dao,
i nisi želeo da daš,
a ti dobro znaš,
na šta mislim...

Hvala ti za sve otkriveno
i skriveno,
i za sve zbijeno
u međuprostoru...

Hvala ti što si tu,
i ponekada nisi,
što ostavljaš moj
um da visi
i osvežava se
od tebe...

Hvala za toplinu
i za hladnoću,
hvala što ne mogu
imati sve što hoću
sa tobom...

Hvala što postojiš
i sa mnogo snage i volje
učiš jedno sitno biće
da sve može biti bolje
ako se samo malo potrudi...

субота, 5. септембар 2015.

ZAŠTITIĆU TE OD SEBE

Hoću, dajem ti reč svoju,
najiskreniju i najdublju,
onu koja se od srca daje...
a posle se kaje onaj
ko je izrekao..
Ali hoću,
zbog tebe...

Zaštitiću te od sebe...

Nemoj brinuti,
nemoj se pitati,
ni predviđati
šta će se dogoditi...

Javno dajem reč
da neću više hoditi
stazama tvoje
neizvesnosti
i prisvajati te
kao nešto svoje,
što nikada nisam
imala...

Ne bih te ja tako osudila,
niti bih u tebi budila
nešto što je potrebno meni,
ne, nikada to ne bi'...

Jer tebi je potreban
neko sasvim drugi...

Bezbedan budi dok si kraj mene,
sve je izdahnulo i počinje da vene
i ono malo nečega...

I ja javno dajem reč:
Zaštitiću te od sebe!


MANJE OD NAJMANJEG

Ni sa tobom ne mogu više,
razgovarati o tome
kako se sve u meni njiše,
i kako gubim delove sebe
kao drvo dok mu list zebe,
pa jedan po jedan na tlo pada...

Golotinja i pustoš zavlada...

Ni tebi ne mogu više govoriti,
jer ako to poželim ,
biće kao da selim
krivicu u drugi dom...

A znam da znaš,
kako je to kada daš
nekome sve,
daš i ono što nisi hteo,
a tražiti nisi smeo
baš ništa,
da ne dobiješ manje
od najmanjeg...

A da li znaš kako je
kada ti u tanjir bace
koricu hleba,
a ona je poslednja,
iako tvrda, tebi treba
da zavaraš glad...

Da li znaš kako je
kada ti smrt požele,
pa se vesele svojoj pobedi reči,
i niti jedna odbrana
ne može da spreči
da se emotivno srozaš...

Ni sa tobom više ne mogu
razgovarati o tome
kako je kada želiš poći
nekome svome,
a on te ne želi čekati,
jer to si ti,
pa je suvišno govoriti...

A meni je potrebno
samo da kažem,
da rečenice slažem
u kofer odlaska
i glumim da sam hrabra...

Ali nemam kome govoriti,
pa se svaka moja kutija
ušteđene hrabrosti polako kida,
a ja od stida
odlazim u drugu prostoriju,
kao u drugi svet...


петак, 4. септембар 2015.

SLUČAJNO

Sasvim slučajno sam te srela,
ako slučajno postoji,
i slučajno sam zavolela
biti pored tebe...

Sasvim slučajno si postao
neophodan mome biću,
a ti si bivao i ostao
uz mene kada je trebalo...

I tako sam te sasvim slučajno,
ako slučajno postoji,
zavolela više od sebe,
i nema mi, namerno mi nema,
lepše slučajnosi od tebe...

SAM

Potonula u tepih tvoj
i upila sam ti znoj,
pročitala put tvojih
stopa, njihov kroj
i broj
koraka koji su prešle...

Uvukla se u zidove tvoje,
pa kada ugasiš svetlo
likove moje sve
probudi dah uspavan
i snove ti pišem...

Prilazim ti oblakom ruku
i u ogledalu čučim,
dok te vuku
usamljena jutra
da se probudiš...

I opet ostajem sama
u tvojoj sobi.
Šetam i leprša mi kosa,
na povetarcu mirisa tvoga,
i čekam povratak,
iščekujem veče
da opet poteče
ona reka vremena
kada se čini
da smo zajedno...
Da nisi sam...

четвртак, 3. септембар 2015.

PUCAJU U MENE

Sad već izlizana, pohabana i prastara, za sebe samu, a i za druge ljude, postojim, jer moram, jer tako treba i živim ispod ovog neba da samo jedan život čuvam, a inače ne bi'. Sad već nepotrebna, neželjena i precrtana kao loša slika. Neviđena sa vidika već predalekog za povratak... Hodam i dišem, govorim i pevam, čuvam i brinem, da breme stida skinem sa sebe... I samo jedan život čuvam i negujem... To mlado seme... Da ovo breme koje nosim ne bude uzalud. Da sve ima smisla kroz mladi, život novi, a moj neka boli, jer sam birala da pucaju u mene...

NEMOJ OTIĆI, MOLIM TE

Nemoj otići, nemoj otići. Molim te, nemoj otići, ne mogu više da te gubim, i leđa da ti gledam, a da ti ne smem prići, a da te ne mogu stići... Nemoj me ostavljati i postavljati svoja oštra i gruba pravila, ne bi li se udavila u tim spisima... Nemoj, molim te, jer nemam snage, i tonem u odlaske i napuštanja, a nemam volje više plivati u danima poplave... Daviš jedinu, onu, Koja te je videla, i doživela onako kako niko drugi ne može...

среда, 2. септембар 2015.

NEUNIŠTIVA

Možeš me gurnuti od sebe, u rukama ti osetim srce koje grebe kroz prste i žali se... Možeš me odbaciti i na kolicima izgurati kao teret težak i suvišan, osetim kako ćeš opet preturati po sebi da nađeš delove mene... Možeš vikati na sav glas, i tražiti spas u alkoholu... Rukom u sto udariti, opet ćeš se sudariti sa mojim glasom... Možeš šta hoćeš činiti, možeš se braniti, al' svaka kontra srce soli... I kada tvoje bude preslano, moje neće prestati da te voli. I zato je uzalud da činiš, sve što možeš činiti, ja ću te voleti, ništa me neće boleti i ubiti ljubav...

USLOV ZA LJUBAV

Ne svanjava ljubav
samo kada se Sunce budi,
već i kada Mesec za
svetlošću žudi
većom,
pa s' srećom u sebi
zablista...
I svane ljubav ista,
ona ista koja zorom
svanjava...

U zatišju sivog mraka,
koji pakuje traka
crnog katrana,
ona izvire...

I ništa i niko
je ugasiti ne može...

Uslov za ljubav ne postoji,
ona se sama kroji
a nosi je onaj
kome po meri
najlepše stoji...

I kada je skine sa sebe,
ona neće nestati,
ostaće sama,
al' ni jedna tama
nije tamnija
od te svetlosti...

Neuništive...

уторак, 1. септембар 2015.

MOGLI SU POGINUTI

Mogli su poginuti
u trenu nemom,
u besu, razočaranju
i ljubavi...

Mogli su poginuti
ubavi i mladi...

Dok je gledao u nju,
a ona negde u polje,
s' rukom iza glave
i nadom u bolje...
Ili neverom...

Dok je gledao s' mržnjom,
ljubeći i gubeći,
mrzeći
prevaranta
prevarenog.

Dok su ćutali i eksplodirali,
i nisu znali kuda i šta...
Onda kada su sva
znanja postala
manja
od njih...

Kada je počinjalo
i prestajalo sve...

Mogli su poginuti,
ali umeto toga
uništili su samo
deo sveta svoga...

Uništili su njih...

Ipak je nešto poginulo...